1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

"Ne želim da mi dijete odrasta u društvu zaraženom mržnjom“

Dunja Dragojević-Kersten
28. juni 2018

Pisanje je luksuz, kaže hrvatska spisateljica Ivana Sajko kojoj će ovoga četvrtka biti uručena Međunarodna književna nagrada Kuće kultura svijeta. DW je s njom razgovarao o Hrvatskoj, Njemačkoj i životu od umjetnosti.

https://p.dw.com/p/30Seo
Kroatischen Autorin Ivana Sajko
Foto: Hassan Abdelghani

DW: Ivana, život umjetnika, pisca i glumice, u Vašem nagrađenom "Ljubavnom romanu" je težak, gorak i tjeskoban. Koliko je to Vaš život kao žene koja je odlučila živjeti od pisanja i za njega?

Ivana Sajko: Ovo je zapravo bio prvi roman u koji sam ušla bez pripreme koju obično radim za sve što pišem. Obično prethodno puno istražujem i koristim dokumente i izvore koji nisu književni. Jedan od razloga za to – iako ne jedini – je bio šok koji sam doživjela kad sam se našla sama s djetetom i shvatila da više ne mogu živjeti život koji sam do tada živjela, s puno putovanja, nužnih da bi se uopće moglo preživjeti kao slobodni umjetnik, da ne govorimo umjetnica, iz male zemlje kao što je Hrvatska, koja piše na malom jeziku kao što je hrvatski. Tada sam prvi put pomislila da možda više neću moći pisati, barem ne na neko vrijeme, odnosno, da ću morati radikalno promijeniti život. Mislim da je ta panika ostala upisana u tekst koji sam radila. On nije biografija, ali dobro znam o čemu sam pisala.

Zamijenili ste Hrvatsku za Njemačku, život na relaciji Pula - Zagreb za život u Berlinu. Pritom ste u Hrvatskoj bili uspješna i priznata dramatičarka, predavali ste na Dramskoj akademiji. Zašto ste sve to ostavili?

Ja sam zapravo uvijek bila jednom nogom van Hrvatske – prije nego što se prije sedam godina rodio moj sin. Stalno sam nekako pokušavala otići, ali mi se, dok sam bila sama, činilo da to i nije baš potrebno jer sam dobro izlazila na kraj s tom dinamikom da malo idem pa se malo vraćam. A onda me opet taj osjećaj panike naveo na odluku da se sa svojim sinom Yvesom ne vratim u Hrvatsku jer nisam htjela da on prolazi kroz gomilu frustracija kroz koje prolaze djeca u današnjoj Hrvatskoj i njihovi roditelji - od obrazovanja do kasnije perspektive. Ja sam odrasla u Hrvatskoj i imam puno prekrasnih prijatelja tamo, ali imam osjećaj da društvo u kojem smo mi odrasli više nije društvo u kojem danas djeca odrastaju. Prošli smo taj grozni rat i ja ne želim da mi dijete odrasta u društvu koje ni nakon više desetljeća zapravo o njemu još ne može normalno govoriti, koje još uvijek nije u stanju prijeći preko raznih mitova i predrasuda i koje je zasićeno mržnjom i frustracijama, neznanjem, ignorancijom.

Koliko se Vaš život u Berlinu razlikuje od života u Hrvatskoj?

Prije svega se razlikuje u tome što je Berlin jako veliki grad. Moj krug poznanstava u njemu se doduše počeo širiti još 2006. kad mi je u izdanju berlinskog nakladnika ovdje izašla prva knjiga. No bez obzira na tu mrežu poznanstava, ovdje postoji puno više mogućnosti za rad. Imam osjećaj da su pozicije iz kojih ovdje radim produktivnije i vidljivije nego pozicije koje sam imala u Hrvatskoj. Nedavno sam napisala tekst za list Die Zeit o problemima oko ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj i taj tekst je pročitalo 88.000 ljudi. I ja sam pomislila: koja je to razlika! Kakav je to super osjećaj kad imaš takve platforme na kojima možeš raditi i potaknuti neke diskusije, a ne kad radiš i pišeš nešto za 20 ljudi koji misle isto kao i ti.

Što Vam najviše nedostaje?

More.

Vaše glavno oruđe je jezik, a živite u zemlji u kojoj se govori jezikom koji nije Vaš. Koliko Vam to teško pada?

Ivana Sajko
Ivana Sajko, dobitnice međunarodne književne nagrade "Kuće kultura svijeta"Foto: DW

Ja sam već jako često bila u situacijama u kojima nisam razumjela što ljudi oko mene pričaju. I to ima i i dobre i loše strane. Ja, naravno, pokušavam učiti njemački, i kolikogod je to frustrirajuće, s druge strane je i prekrasno iskustvo jer ti se otvaraju vrata jednog jezika koji ja sigurno neću nikada ni približno dobro govoriti kao hrvatski. Ali ja sam vezana za hrvatski kao jezik umjetnosti, kao umjetnički materijal, a ne kao neku vrstu identiteta. Ja sa svojim dečkom govorim engleski jer je on Nizozemac. On, pak, s mojim sinom priča njemački, a moj sin i ja, naravno, govorimo hrvatski – i svi potpuno dobro funkcioniramo. Moj sin, recimo, ne još zna čitati pa kada radimo neke male zadatke pripreme za školu, onda mu ih ja čitam na njemačkom, ali ne razumijem to što čitam, a on razumije što mu čitam, ali ne zna čitati. Ja jako volim hrvatski jer je to prekrasan jezik, jezik poezije, može ga se jako dobro oblikovati, kratiti, sažimati, što se s nekim drugim jezicima ne može, vrlo je precizan, ali on mi nije toliko važan kao sredstvo komunikacije ili izraz identiteta.

Kada Vas Vaši njemački prijatelji pitaju kakva je zemlja iz koje dolazite, kako je živjeti u njoj, što im kažete?

Moram reći da se vrlo često suočavam s predrasudama o Hrvatskoj, o hrvatskoj prošlosti, o politici u Hrvatskoj. To su skoro uvijek neke crno-bijele predodžbe. Čak i u intelektualnim krugovima ljudi vrlo malo znaju o tome što je bio socijalizam u Hrvatskoj, kakav je to jezik, kakva je to kultura. Zapravo se često suočavam s neznanjem i neinteresom ljudi koji su odrasli na Zapadu da taj cijeli jugoistočni blok malo bolje analiziraju. Oni sve trpaju u istu košaru. Ja ih, recimo, volim upozoriti da je Berlin puno isto istočnije od Zagreba. Ali ono što jako volim naglašavati – kada se govori o politici u Hrvatskoj tijekom 90-tih i danas – da postoji i jedna druga Hrvatska koja nije reprezentirana današnjom vladom. Da je Hrvatska – bez obzira što još muči muku s nekim građanskim pravima - u odnosu na druge zemlje Balkana jako, jako, jako mnogo napravila. I da smo mi u Hrvatskoj odrastali i da živimo na način da ne puštamo da se stvari naprosto događaju. I da ljudi u Hrvatskoj, ali i na prostoru cijele bivše Jugoslavije, imaju usađeni poriv da rade na vlastitom društvu.

U Berlinu živite već dvije godine, i prije ste imali poslovne veze s Njemačkom, Vaše drame su izvođene u ovoj zemlji. Kako vidite Njemačku? Je li se Vaša slika nje promijenila od kada je poznajete "iznutra"?

Da, promijenila se, bolje rečeno produbila. Jedno je doći negdje, raditi i otići, a drugo uključiti se u sistem, plaćati mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kuburiti s birokracijom koja je pregolema. Život u Njemačkoj je dobio mnogo minusa, ali i mnogo pluseva za koje nisam znala da postoje. Njemačka je prevelika i prekompleksna da bi mogla svesti samo na dobro ili loše, ali čini mi se da sam ovdje postala svjesna bitnosti kojom Njemačka gleda danas na svoje mjesto u Europi – od onoga što se piše u novinama do onoga što ljudi govore. Svijest o povijesnom trenutku je ovdje mnogo veća nego u Hrvatskoj i u drugim zemljama tzv. europske margine koje realno nemaju ni tu financijsku moć niti političko mjesto da bi mogle izazvati neke velike promjene.

Vi ste se i u svojim proznim i u svojim dramskim djelima oduvijek bavili temama koje bole – i na globalnoj i na osobnoj razini. Što Vas najviše boli kada danas gledate ono što se događa u Europi i svijetu?

Buchcover Liebesroman Ivana Sajko
"Ljubavni roman" Ivane SajkoFoto: Voland & Quist

Dvije stvari. Prvo, to što činimo našoj planeti, odnosno to što smo joj učinili. To je jedna takva strašna destrukcija koja nam naprosto pokazuje koliko malo razuma i vizije imamo mi kao ljudi u odnosu na planetu na kojoj živimo i druge vrste koje isto tako imaju pravo na njoj živjeti. To je nešto što me zastrašuje. A druga stvar koja me izuzetno boli su ovi ratovi i ovaj pakao kojim je Europa okružena – od Libije do Sirije i preko. Mislim da to svaka osoba koja je iole normalna mora doživljavati kao ogroman teret, jednu strašnu gorčinu. I da mora imati osjećaj grižnje savjesti. To je ogroman poraz civilizacije. I naprosto me ostavlja nijemom.

Nedavno sam o Vama razgovarala s jednom kritičarkom koja jako dobro poznaje Vaš spisateljski opus i ona mi je rekla: "Za mene će Ivana uvijek ostati prije svega dramatičarka." Vaše drame su nagrađivane, prevođene i izvođene širom svijeta, s njima ste se probili na međunarodnu scenu. Sada ste nagrađeni za prozu. Postoji li forma u kojoj se osjećate "doma"?

Više se osjećam doma u kazalištu i kazalište je mjesto iz koje izvire i proza koju pišem. Jer kad pišem, jako često "pišem naglas", jer me zanima glazbena kvaliteta teksta, a ona je važna u formama koje su čujne, koje se izvode na pozornici ili u poeziji. Kazalište je mjesto iz kojega sve crpim – i kada pišem druge forme. Ono me naučilo i ekonomiji: jako puno sažimam, jako malo opisujem. Pišem o stanjima, ali ne opisujem prostore, jer je to za mene kao dramskog pisca irelevantno pa onda to primjenjujem i kad pišem prozu. Mislim da ću uvijek prije svega biti dramski autor.

Nagrada koju ste dobili nije samo ogromno priznanje, već ona ima i svoju financijsku vrijednost. 20 tisuća eura je za pisce koji žive od inače prilično skromnih honorara doista prilična svota novca. Vaš kolega Edo Popović je u šali na Facebooku komentirao da baš radi novi krov i da bi mu dobro došla pozajmica. Hoće li ova nagrada završiti u kućnoj blagajni iz koje se financira svakodnevni život ili ćete si priuštiti neki lukzus, recimo, neko egzotično putovanje?

Pisanje je samo po sebi luksuz jer treba platiti vrijeme u kojemu se piše. Ova nagrada će otići u to vrijeme. Ja ću si njome platiti vrijeme da mogu završiti tekstove na kojima radim. Ali imati luksuz da možeš raditi na sebi je veći luksuz od putovanja. Ova nagrada će otići na život – u dugove i nekih godinu dana rada na drami koju moram završiti.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android