Nedovoljno znanja o istočnoj Europi

U javnom apelu, objavljenom u njemačkim medijima, pod nazivom "Ponovo rat u Europi? Ne u naše ime" 60 poznatih i cijenjenih Nijemaca upozorilo je na opasnost od rata u Europi i založilo se za dijalog sa Rusijom. Imaju pravo: U Europi više ne smije biti rata. Dijalog je uvijek najvažnija vanjskopolitička dužnost demokratije. To važi i u sadašnjem ophođenju sa Rusijom. Ipak ovaj plemeniti apel ljudi koji su neupitno dali najvažniji doprinos u politici, ekonomiji i kulturi, nije, kada je riječ o aktualnom konfliktu, opravdan.

Iluzija umjesto činjenica

Doduše potpuno je ispravno da rata u Europi ne smije biti, ali on postoji odavno: U proljeće je ruski predsjednik Putin vojno zauzeo i anektirao Krim. Do otvorenog rusko-ukrajinskog rata nije došlo samo zato jer se preopterećeni Kijev uplašio vojne odbrane. Na istok Ukrajine je naprotiv prebačen rat sa hiljadama mrtvih i masovnim pustošenjima. A bez slanja oružja i trupa iz Rusije taj rat ne bi bio zamisliv. Ovaj apel stoga nije u skladu sa stvarnošću.

Još gore: Apel sugerira kao da bi se Zapad i njemačka politika željeli suočiti sa Rusijom vojnim sredstvima. Od toga nema ništa apsurdnije: njemačka vlada i vrh Europske unije isključuju jednoglasno svaku mogućnost vojnog rješenja konflikta. Posebice njemačka kancelarka Angela Merkel i ministar vanjskih poslova Steinmeier unatoč svim teškoćama nastavljaju sa svim diplomatskim sredstvima. Ako potpisnici ovog apela žele podržati tu diplomatiju onda imaju pravo.

Ipak onda u tom pismu nedostaje apel upućen ruskoj politici "da postane svjesna ozbiljnosti situacije" i odbrani obavezu očuvanja mira.

Ako se novinarima i komentatorima podmeće da ne znaju o strahu Rusije o okruživanju od strane NATO-a onda je to ravno izvrtanju činjenica.

Čini se da su potpisinici pisma previdjeli dva bitna aspekta: prvi, ne postoje konkretni planovi NATO-a da u svoje članstvo primi Gruziju i Ukrajinu. Upravo 2008. godine ni jednoj ni drugoj zemlji nije omogućen prijem u NATO. Samit NATO-a u Walesu ove godine je ovu odluku praktično potvrdio. Drugo potpisnici pisma ne bi trebali zaboraviti da osim ruskih sigurnosnih interesa postoji i strah Ukrajinaca i Gruzijaca, koji su morali doživjeti, da su pojedini dijelovi njihovih vlastitih zemalja otcjepljeni zahvaljujući ruskoj vojnoj sili.

Proturječan apel

Apel postaje potpuno proturječan na svom kraju. Jer nakon podsjećanja na nadu iz 1990. godine da se želi stvoriti Europa ujedinjena u slobodi i demokratiji, pismo završava rečenicom "do konflikta u Ukrajini mi u Europi smo krivo mislili da smo na ispravnom putu". To je višestruko nelogično.

Jer Ukrajinci su željeli postati dio slobodne i demokratske Europe. Ono što na ispravan način važi za Ruse, ne smije biti uskraćeno Ukrajincima.

I ako je Rusija europskom politikom izgurana iz Europe - kao što se prethodno tvrdilo - onda se Europa nije mogla posljednjih desetljeća nalaziti na ispravnom putu. To bi porekli i ruski političari, zaduženi za sigurnosna pitanja, jer ruska kritika protiv europske politike prema susjedima je mnogo starija od aktualnog konflikta u Ukrajini.

Pritužbe protiv NATO-ove politike proširenja i protiv politike EU u postsovjetskom prostoru rusko vodstvo je u posljednjih skoro 20 godina stalno komuniciralo. Redovno je Zapad rusku kritiku ignorirao. Time je li to bilo tako pametno će se baviti istoričari. U centru pažnje će pri tome biti prije svih zapadni političari iz vremena 1990-ih i s početka 21. stoljeća koji prema tom tumačenju nisu poštovali ruske sigurnosne interese. U svemu postoji određena doza ironije da neki od potpisnika aktualnog pisma upravo pripadaju političarima iz tog vremena. Pismo u svojoj selektivnosti pokazuje zastrašujuću neupućenost o Rusiji i Ukrajini. Na zemlje se pri tome ne gleda kroz prizmu njihovih istorija, aktualne procese, osobine i višeslojnost, već samo kao na objekt (zapadno)europske željene projekcije. Stvarni izazovi su drugi: Kako se može konkretno suočiti sa kriznom, revizionističkom i sve više autističnom Rusiju? Kako izgleda stvarni balans između odbrane od opasnosti, blokiranja i politike popuštanja? Apel na plemenita sveopća mjesta sigurno je premalo.