Nema prave slobode bez slobode medija

Kako bi kršenje ljudskih prava izašlo na vidjelo, potrebna je prvenstveno jedna stvar- sloboda medija. Ona garantuje da se o ovim prekršajima može diskutovani.

“Nema slobode medija bez slobode štampe“ je moto koji svi poznaju. Autokrate i diktatori utiču na štampu i novinare, kako bi se održali na vlasti i kako bi samo njihova istina i stavovi mogli da izađu u javnost. Gdje ne postoji sloboda štampe ne mogu da se razvijaju demokratske strukture, jer ne postoji sukob mišljenja između različitih političkih alternativa, između vlade i opozicije. Nema mjesta ni za to da civilno društvo i nevladine organizacije utiču na zvaničnu politiku.

Nema slobode bez slobode štampe – zato što slobode koje ne čuva kritička štampa nisu od velike vrijednosti: dešava se da vlade ograničavaju ljudska prava, bez da to iko sazna. Autokrate brane, kao što je to slučaj u Siriji, demonstracije. Vlasti krše pravo naroda na fizički integritet - kao što je to, na primjer, slučaj sa industrijom koja je štetna za okolinu u kineskim provincijama –bez da te poruke uopšte stignu do glavnog grada Pekinga.

Izražavati više od mišljenja

Sloboda štampe je tradicionalni izraz za ljudsko pravo da budemo informisani i da informišemo. Ali najnoviji razvoj događaja u Iranu kao i u arapskim pobunjeničkim zemljama pokazuje da sloboda obuhvata mnogo više od zaštite štampe. Najefikasniji mediji koji su probili informacionu blokadu vladajućih dinastija i autokrata su satelitske televizije Al-Džazira, Al-Arabija i druge. One su za razliku od cenzurisanih državno kontrolisanih medija van nacionalnih granica otvarale oči ljudima o onome što se stvarno događalo.

I među mlađim generacijama koje su u Tunisu, Egiptu i Libiji inicirale demonstracije, podignule barikade i izazvale ustanak, bila je nezamisliva komunikacija bez novih socijalnih medija, poput 'Fejsbuka' ,'Tvitera' i drugih. Angažman građana i civilno društvo danas ne podrazumijevaju samo slobodu štampe, već slobodu medija u mnogo širem smislu.

Upravo suprostavljenost i raznovrsnost starih i novih medija otvara nove mogućnosti za civilne obaveze: svako može, u zavisnosti od starosti, tehničkih vještina, sklonosti i pristupa internetu, da koristi medije kako bi učestvovao u demokratskim procesima.

Kada režim kao bivši u Egiptu na jedan dan prekine funkcionisanje telefonske mreže informacije mogu dolaziti preko satelitske televizije. A ukoliko Al-Džazira ne može da se emituje jedan dan u Kairu, demonstranti mogu da tvituju jedni drugima na trgu Tahrir. Na kraju Mubarakovom režimu nije preostajalo ništa drugo nego da se povuče, zato što većina vojske nije bila spremna na nasilje protiv demonstranata.

Potrebna podrška protiv moćnih protivnika

Drugačije je bilo u Libiji gdje su Gadafi i njegovi plaćenici provodili brutalno nasilje i otvoren rat protiv pobunjenog stanovništva. Ovdje medijske slobode nisu bile dovoljne kako bi se provele ostale demokratske slobode. Borba za slobodu štampe, medija i protoka informacija je sukob sa moćnim neprijateljima: onima koji imaju oružje, zatvore i administrativno šikaniranje.

Ovdje je najvažnija istrajnost i strpljenje. Treba pomagati žrtvama kojima se prijeti ili koje su u zatvoru. Moraju se pokrenuti sve poluge kako bi se neprijatelji slobode stavili pod pritisak – kako na međunarodnom nivou, tako i u sopstvenoj zemlji.

Mihael Rediske je generalni direktor Udruženja novinara Berlin-Brandenburg i predsjednik Upravnog odbora 'Reportera bez granica'

Autor: Michael Rediske / Staša Nikodinović

Odgovorna urednica: Zorica Ilić