Neodlučna velesila
25 godina je Njemačka ponovno ujedinjena. 25 godina su istok i zapad zemlje srastali, ali su ipak u mnogim područjima ostali različiti i jedan drugom tuđi. Naime, razlike između zapadnog i južnog dijela zemlje, između sjevera i istoka, spadaju u njemačko istorijsko nasljeđe. Centralistička država, koja je recimo u susjednoj Francuskoj samorazumljiva, ne spada u njemačko razumijevanje sopstvene državne tradicije. Njemačka je oduvijek bila savez zemalja, regiona, razlika.
Njemačka, četvrt vijeka nakon političkog čuda ujedinjenja, jeste omiljena zemlja. Priznata zemlja. Važna zemlja. Zemlja sa nevjerovatnom privrednom snagom. Sa socijalnim sistemom kojem se dive širom svijeta. To je zemlja koja ne insistira na vojnoj snazi već na diplomatiji, suzdržanosti i na snazi argumenata. To je duboko civilna republika nasuprot njemačkom Rajhu kojeg su se prvo susjedi, a potom i cijeli svijet plašili.
Jedna od najuticajnijih zemalja
Svijet gleda u pravcu Njemačke, posebno u pravcu Angele Merkel. I bez stalnog mjesta u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija riječ kancelarke i Njemačke ima težinu. U Evropi svakako, ali i u svijetu. Njemačka, ta brižljiva, oklijevajuća velesila koja ima političku i ekonomsku „težinu“ i spada svakako u pet najuticajnijih zemalja na planeti.
Ipak, to je nesigurna zemlja, nesigurna zbog sebe same. Njemačka ne zna kako da se odnosi prema sopstvenoj ulozi i sve većim očekivanjima prema Nijemcima. Njemačka bi da preuzme viiše odgovornosti, čak se zaklinje da to i hoće. Ali u dubini duše, ni zemlja ni većina građana to ustvari neće. Svima bi bilo najdraže da Njemaćka bude zelena Švajcarska.
Politički je Njemačka duboko usidrena na Zapadu. Nekadašnja politika klackanja između Istoka i Zapada je danas nezamisliva. Ipak, zemlja se klacka između prosvijećenog racionalnog pragmatizma i naizgled nepremostive sklonosti ka romantizmu, ka nepredvidljivosti i prekomjernosti. Čak ni Angela Merkel, koja je personifikacija racionalnosti , nije toga pošteđena. Na primjer, ona je nakon Fukušime najavila preokret u energetskoj politici i kraj atomskoj energiji, a da prije toga nije izračunala troškove i rizike, koje takav potez ima za Njemačku kao industrijsku naciju. Slično je bilo i sada, usred izbjegličke krize, kada je kancelarka zanemarila sva pravila i dogovore, otvorivši iz humanitarnih razloga granice za sirijske izbjeglice i izazvavši čuđenje pa i negodovanje evropskih susjeda.
Oni to doživljavaju – u stvari je to potresno – kao „moralni imperijalizam“. Na drugoj strani, u krizi evra, Njemačka ostavlja utisak strogog vaspitača za sve ostale u Evropi, mada je naravno slika štedljive „švapske domaćice“ sve simpatičnija. Naravno i to izaziva snebivanje u Madridu i Parizu, a o Atini da i ne pričamo. Njemačka pokazuje ekonomske mišiće i diktira pravila svojim partnerima. Zemlja preuzima odgovornost a onda pati kada je kritikuju. Sa njemačkog stanovišta – neopravdano.
„Mislim li na Njemačku u noći / onda da spavam neću moći“, napisao je njemački pjesnik Hajnrih Hajne prije 170 godina. To je prošlost. No, Njemačka je još uvijek zemlja koja više cijeni romantičnog Rusoa nego prosvijećenog Voltera ili Loka. Drukčije rečeno, to je zemlja koja se uvijek iznova pri procjenama više predaje romantičnom pretjerivanju nego što djeluje racionalno i pragmatično. Niko više zbog toga ne pati od nesanice, ali se Njemačkoj iščuđavaju naši prijatelji, susjedi i partneri.