Nešto između Luja XIV i Staljina

Za koji dan bi, poslije dvije pune godine, konačno moglo da prestane vanredno stanje u Turskoj uvedeno nakon neuspjelog puča. Predsjednik Redžep Tajip Erdogan je prije dvije sedmice dobio izbore u prvom krugu te će, poslije današnjeg polaganja zakletve, raspolagati neslućenom moći koju mu daje novi Ustav. On će istovremeno biti i šef vlade i neće mu biti potrebno vanredno stanje kako bi vladao dekretima.

U nedjelju je objavljen dekret kojim su 18.632 državna službenika ostala bez posla – oko 9.000 policajaca, 6.000 zaposlenih u armiji, hiljadu pri Ministarstvu pravosuđa i 650 pri Ministarstvu obrazovanja. Prema podacima UN iz marta, tokom dvije godine je otpušteno oko 160.000 ljudi, a sličan broj je i uhapšen. Procesi su pokrenuti protiv 77.000 osoba.

Berlinski Velt u članku pod naslovom „Zašto Erdoganovom sistemu trebaju čistke" piše da van državnog aparata Erdogan više nema opasnih protivnika. „Unutar državnog sistema postoji samo još jedna potencijalna baza moći od koje može prijetiti opasnost – odakle je opasnost do sada prijetila svakom vladaru, još od osmanskih vremena: snage bezbjednosti, dakle policija i vojska."

Komentarišući nebrojene talase čistki, Velt piše: „Periodični talasi hapšenja i otpuštanja traju od 2007. i sve više sliče paranoidnim Staljinovim čistkama tridesetih godina. Više se ne radi o tome da se spriječe pravi pokušaji svrgavanja već da se uvede sistem u kojem niko ne može postati dovoljno uticajan kako bi i pomislio da se suprotstavi vladaru.

Niko – osim ljudi od najvećeg povjerenja – ne ostaje dovoljno dugo da uspostavi svoju moć i saveznike. Svako mora da se osvrće preko ramena i brine kako će ga procijeniti sa višeg političkog mjesta. Već dugo u rutinu službi spada da politički procjenjuju desetine hiljada ljudi – ko se simpatiše sa kim, šta ovaj ili onaj misle o Erdoganu? Studenti, nastavnici, javni činovnici, porodice pripadnika snaga bezbjednosti – svi su pod prismotrom, procjenom, na listama… Takve liste su osnova za čistke. Zato što je tih lista već bilo, službe su nakon pokušaja puča smjesta mogle da otpuste i pohapse desetine hiljada ljudi.

Kako to funkcioniše može se posredno vidjeti iz šturih objašnjenja za otpuštanja. 'Emniyet' stoji pribilježeno u mnogim slučajevima, to znači da je osnov procjena bezbjednosnih službi. U mnogim piše nešto poput 'škola' – to znači da je osobu denuncirao neki nastavnik ili učenik. Ili 'prema mišljenju zajednice' – tu su vjerovatno komšije nekoga otkucale. U Turskoj dolazi novo vrijeme. Veliki brat sve vidi", zaključuje se u tekstu Velta.

„Neviđeni talas otpuštanja je oslabio birokratiju i ugrozio funkcionisanje države", piše o tome ugledni Frankfurter algemajne cajtung. „Turskoj treba poželjeti da se što prije vrati u normalnost. Opasnosti vrebaju. Najveća od njih je kriza ekonomije koja se nazire."

Noje osnabriker cajtung piše: „Restrukturiranje Turske u Erdoganovu državu je gotovo, predsjednik je uspio: od danas mu sistem vladavine paše kao odijelo savršeno skrojeno po mjeri. Tužno je što Turska time definitivno napušta krug parlamentarnih demokratija. Erdogan može da vlada Turskom kao patrijarh porodičnom firmom."

Više listova je uporedilo Erdogana sa Lujem XIV koji je bio poznat kao Kralj Sunce i rekao čuveno: „Država, to sam ja." „Erdoganova država slijedi logiku apsolutne monarhije", piše hamburški Abendblat. „Novi-stari predsjednik radi na monumentalnom istorijskom projektu. Za proslavu stogodišnjice osnivanja države 2023. želi da zemlji utisne svoj pečat. To više nema veze sa svjetovno ustrojenom Republikom Turskom koju je uzdigao Kemal Ataturk oktobra 1923."

Taj list zaključuje da– uprkos svoj kritici – EU ne treba da prekine dijalog sa Ankarom. „Turska je za EU važnija od Erdogana. Njegova vladavina nije vječna."

priredio Nemanja Rujević