Nijemi posmatrači i prepisivači vlastitih izvještaja

Maj 2010. godine: “Visoki predstavnik u svom izvještaju Savjetu bezbjednosti UN-a navodi da vlast nije učinila potrebne pomake u pogledu preostalih ciljeva za tranziciju OHR-a. Međunarodni zvaničnici izrazili su zabrinutost stanjem u zemlji”.

Godinu dana kasnije u novembru 2011. godine Incko u izvještaju upozorava pored ostalog da zvaničnici Republike Srpske nastavljaju da koriste zapaljivu nacionalističku retoriku.

Novembar 2012 godine - izvještaj visokog predstavnika Savjetu bezbjednosti UN: “Bosna i Hercegovina je u posljednjih šest mjeseci napravila malo pomaka u pravcu evroatlantskih integracija, a direktna osporavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma su značajno porasla”.

Pokriće za (ne)rad

I takavi su gotovo svi izvještaji OHR-a podneseni posljednjih godina Savjetu bezbjednosti UN-a. Zašto bi ovaj polugodišnji izvještaj (2013) bio drugačiji? Suštinski, nema osnova za to jer zemlja zaista stagnira u svakom pogledu, političke nesuglasice su na vrhuncu a građani su u teškoj ekonomskoj situaciji. Međutim, postavlja se pitanje čemu služe izvještaji i kome se podnose s obzirom da u praksi nemaju nikakvog efekta, odnosno eventualne intervencije međunarodne zajednice u BiH, oličene u OHR-u. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Enver Kazaz kaže da izvještaji ovog tipa postaju svojevrsni alibi međunarodnoj zajednici za pokriće onoga što radi, odnosno ne radi u BiH. “Gospodin Incko je već odavno postao marioneta u rukama međunarodne političke birokratije koja BiH drži kao taoca vlastite neinformisanosti, nepismenosti i bahate moći. Kada se pogleda Inckov i Sorensenov (Specijalni predstavnik EU u BiH, Peter op.a), boravak u BiH onda možemo reći da su oni tu samo istureno odjeljenje čitavog sistema šrafova iz Brisela i Vašingtona”.

Visoki predstavnik predsatvio je Savjetu bezbjednosti UN-a svoj deseti izvještaj u kojem se naglašava politički zastoj, podrivanje vladavine prava te osporavanje suvereniteta i integriteta države. Nakon toga, kao u svakom izvještaju, naglašeno je kako međunarodna zajednica i dalje pruža podršku BiH kao cjelovitoj i jedinstvenoj zemlji, što je, slažu se mnogi postala floskula koju niko više ne može da sluša. Profesor iz Mostara Mile Lasić kaže da je izvještaj zapravo nemoć OHR-a da se uhvati u koštac sa svojom ulogom u BiH. “Dakle postavljenih pet uslova i dva cilja jedva da se mogu realizovati i to znači produžetak mandata OHR-a što znači da BiH i dalje ostaje poluprotektorat. Što znači da ne možemo biti članica EU ili NATO-a. Riječ je o tome da bez svježe intervencije nije moguće izaći iz postojeće zamke u kojoj stoji i međunarodna zajednica i domaći politički akteri. Dakle oni vode ratove, hvala Bogu ne topovima, a međunarodna zajednica nijemo posmatra i prepisuje vlastite izvještaje”.

BiH više nije prioritet međunarodne zajednice?

U izvještaju su posebno navedeni rizici za BiH od stavova iz RS o raspadu zemlje. Ipak ni RS nije sjedila skrštenih ruku pa je svoj izvještaj UN-u upitila i Vlada RS u kojem su kako kaže predsjednik RS Milorad Dodik odbačeni pritisci na pravosuđe ali i skrenuta pažnja na propuste u Inckovom izvještaju: “Mislim da kada uporedite ta dva izvještaja vidjećete da je izvještaj Vlade RS sveobuhvatan a da je izvještaj Valentina Incka samo zbir raznih medijskih izvještaja ili izjava koje su date u prošlosti”.

Po već ustaljenom scenariju političari iz Federacije BiH se uglavnom slažu sa Inckovim izvještajem. Međutim, analitičar Međunarodne krizne grupe za Balkan Srećko Latal kaže da je izvještaj hronologija propadanja BiH te da je situacija gora a ne ista kao što je to rečeno u izvještaju. Razlog zbog čega je reakcija međunarodne zajednice vidljiva samo u izvještajima bez konkretne reakcije, je što su stranci definitivno prebacili odgovornost na domaće lidere: “Prema tome ono što jeste evidentno je zabrinutost a možda i ljutnja sa ovom pantljičarom u vezi sa slučajem Sejdić-Finci. Međutim, bar u kratkoročnom periodu ne mogu se očekivati bilo kakve promjene međunarodnog stava prema BiH jer ona više nije prioritet međunarodne zajednice”, smatra Latal.

Ukoliko međunarodna zajednica u BiH zaista želi da da punu odgovornost domaćim liderima ne mješajući se u procese, stručnjaci postavljaju pitanje do kada će takav status trajati ili još bitnije do kada će taj status biti održiv kako se ne bi urušio cijeli sistem. S obzirom na neispunjenost uslova za zatvaranje OHR-a, pitanje je dokle će stranci i dalje biti samo statutarni simbol međunarodne zajednice u BiH.

Autor: Dragan Maksimović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić