Njegove suze su moćno oružje

Sasvim je moguće da će ovaj trenutak oblikovati kolektivno sjećanje na Baraka Obamu. Predsjednik plače, suze mu se slivaju niz obraze. Prvo ih briše iz krajička oka, a onda jednostavno pusti da teku. Pravi pauze, guta. Oslanja se na govornicu. Obama u istočnom krilu Bijele kuće. Iza njega su rođaci ljudi ubijenih vatrenim oružjem. Muževi, supruge, sestre, roditelji učenika osnovne škole. Svakoga dana u Sjedinjenim Američkim Državama skoro 90 ljudi biva ubijeno vatrenim oružjem, gotovo isto koliko ih gine u saobraćajnim nesrećama.

Predsjednik Obama započinje svoju poslednju godinu u Bijeloj kući snažnim gestom. On je najavio da će ukazom predsjednika uvesti bolju kontrolu kupovine i prodaje oružja. On je obećao da će više ljudi raditi na provjeri kupaca oružja. On hoće da potroši stotine hiljada dolara za potragu za oružjem koje je nestalo. On hoće da se bolje brine o onima koji se bore sa problemima mentalnog zdravlja i često pucaju u članove porodice, a potom i u sebe. On Kongres smatra odgovornim za to što oružje preko interneta još uvijek mogu da prodaju trgovci bez dozvole. On kaže da oružani lobi sprečava da se konačno detaljno razmotri kome dozvoliti posjedovanje oružja. On koristi teške riječi, jaki argumente. Čak je leglo i nekoliko viceva. Ipak, suze su njegovo najmoćnije oružje.

Obama plače. On plače za nevinom djecom, mladim ljudima koji su ubijeni, nastavnicima koji su dali svoje živote da bi zaštitili mladi život. I vjerovatno malo plače i zbog sebe, zbog nade koju je probudio prije osam godina, kao borac u izbornoj kampanji. Plače i zbog svoje lične nade s kojom je ušao u Bijelu kuću. On, koji je kao socijalni radnik u Čikagu vidio toliko mladih ljudi kako ginu od sile oružja.

Change. Yes we can. Promjena. Mi to možemo.

Ostaje mu još godinu dana. Uobičajeno je da se odlazeći predsjednik fokusira na spoljnu politiku i na tom polju postigne ono zbog čega će ući u istoriju. I iznad svega da svom nasljedniku u Bijeloj kući ne bi otežao početak na polju unutrašnje poltike. Često je to povezano s računicom da se kandidatu sopstvene stranke ne naškodi tokom izborne kampanje.

Obama na to ne obraća pažnju.

Nije uspio sa svojim ispravnim planovima za kontrolu naoružanja. Strukture su problem, a ne nedostatak njegove volje. Nema sumnje da se borio, da je održao brojne govore. Poslije svakog atentata je rekao, kako je teško i strašno što stalno mora da izražava svoje saučešće. Svaki sljedeći put, moglo se osjetiti kako njegova ljutnja raste. I njegova frustracija.

Gledajući spolja, njegov poduhvat se čini smiješno malim. Traži se kontrola kupaca oružje. Prodavci oružja moraju imati licencu. I jedno drugo se zapravo samo po sebi podrazumijeva.

Kada je riječ o oružju, u Americi je sve drugačije. Ko pokušava da sprovede ograničenja, ulazi u klinč sa veoma snažnim lobijem. I podriva osnovno razumijevanje slobode koje je strano mnogim ne-Amerikancima. Pravo na posjedovanje oružja, je osnovno pravo koje je za mnoge u najmanju ruku jednako važno kao slobodni izbori.

Ipak, suze predsjednika su možda prekretnica. Obama nema neke druge političke strategije. On nema ni nove argumente. On ima emocije. On će učiniti sve da ispuni bar još ovo obećanje.

Obama zna da su suze moćno oružje. Posebno u Americi.