Njemačka i strana radna snaga

Ravno 86 miliona ljudi u svijetu, živi izvan svoje domovine, u potrazi za poslom.

Još uvijek rade najslabije plaćene poslove ili su diskrimisani, dok nasuprot tome u Njemačkoj vlada bojazan da bi glavninu društva mogli činiti stranci, te bi mogli izgubiti svoje radno mjesto. I zaista: šta će se dogoditi u brojnim zapadno-evropskim zemljama, kada opadne broj domaćeg stanovništva? Bilo da je riječ o čistaćicama, bolničarkama ili kompjuterskim specijalistima, migracija u kraćem ili dužem periodu donosi nesporno, ono što Zapadnoj Evropi treba. U zemljama kao što su Njemačka i Holandija, tako nešto se teško prima i to je već dio istorije, tvrdi Jereon Doomernik iz Instituta za migraciju i etničke studije u Amsterdamu. Nasuprot tome u Velikoj Britaniji,Finskoj ili Švedskoj to je dio svakodnevnice koja se zove»trauma gastarbajtera»:

«Ova trauma traje 20 godina. Osamdesetih godina je procenat nezaposlenih migranata bio visok i tada je bilo izvjesno da djeci ovih ljudi takodjer teško. Ako se tome doda i diskusija o Muslimanima koji teško prihvataju integraciji, što kod nas u Holandiji odbijaju mladi Marokanci, onda je izvjesno da danas postoji problem kojeg treba jasno definisati. Sve je to negativno uticalo na činjenicu da su imigranti-useljenici, u javnosti dobili negativnu sliku. Zog toga se kod nas govor o nečemu što zovemo»trauma stranih radnika»

Toga medjutim ne bi bilo, da je slučaj kao nekada sa Japancima u Holandiji.Oni su dolazili raditi i gotovo neprimjetno nakon par godina vraćali se u domovinu. Socijalni problem, akle, nije postojao. Države bi trebala porazmisliti o tome, kako bi i sa drugim gaastarbajterima moglo biti slično, kaže Doomernik:

«Političari polaze od činjenice da oni koji dolaze kao strani radnici žele i ostati, jer su stupili u najljepšu i najbogatiju zemlju svijeta. Svi tu žele doći. Ali,to baš i nije tako. Neki bi radili izvjesno vrijeme, a onda se vratili .Ali, postoji nešto što se zove bojazan da sutra ponovo ne mogu ući u neku razvijenu zapadnu zemlju i mi ih upravo u toke i spriječavamo».

U Njemačkoj je,recimo, ta prepreka koja se zove ponovni ulazak veoma visoka. Zbog toga Omid Nouripur, član stranke «Savez 90/Zeleni» smatra, da je najbolje rješenje jedna jasna i utvrdjena linija useljavanja:

«Po jasno utvrdjenom sistemu vrijednovanja predvidja da se svako ko želi kao radna snaga doći u Njemačku, mora prvo da se prijavi. Na osnovu toga biva potom utvrdjeno,koju kvalifikaciju ima i koliko je ona potrebn njemačkom tržištu rada, potrebna. Na osnovu svega toga, dobijao bi se odredjeni broj bodova. Takav je slučaj u nekim drugim zemljama. Naime, ko ima najviše bodova taj ima prednost pri ulasku u željenu zemlju.»

Kratkoročno gledajući to zvuči kao selektivno useljavanje stranaca, jer bi onima sa niskim kvalifikacijama, praktično bio onemogućen ulazak u zemlju. No,ovaj političar «Zelenih» se protivini takvom zaključku:

« Mislim da ćemo u narednih 10-15 godina imati manjak upravo takvih niisko-kvalifikovanih zanimanja. Jer, demografski razvoj kreće se u pravcu, da je sve više stare i radno nesposobne populacije, kojoj treba njega i briga. A za tako nešto je sve manje sposobnih ljudi.»

Ovo ne važi samo za Njemačku, nego i za najveći broj zemalja EU. Internacional Labour Organisation iz Ženeve, kratko ILO u jednoj studiji bavi se posljedicama takvog stanja u privredi sutra. O tome kakve bi posljedice nastale ako se sistematski ne omogućavao priliv stranih radnika Patrick Taran ekspert pomenute organizacije kaže:

«Ako bi u narednih 50 godina bilo ovako, bruto dohodak po glavi stanovnika Zapdne Evrope iznosio bi 78%, dakle bio bi manji za 22% nego je danas slučaj».

Zbog toga bi i domaće većinsko stanovništvo i imigranti trebali zajednički i u obostranom interesu poduzeti odgovarajuće korake, kaže ovaj ekspert iz Ženeve. Šta bi to, konkretno značilo?

O-T Taran

«To znači, da treba donijeti jasna prvila u spriječavanju diskriminacije stranaca, i da se to prihvati, kako bi Evropa sutra, a to znači i Nemačka, bila jedno multikulturalno društvo. Ali, da se to stvarno i želi.

To istovremeno znači, da tradicionalne vrijednosti evropskog društva, u slučaju Nemačke-moraš govoriti njemački, moraš biti bijelac i krišćanin, nisu

eliminirajući faktor za one koji su kao strani radnici - dobrodošli».

Katrin Erdmann