Noć na izlazu iz tunela procvjetale zove

Srčani udar trefio je čokoladno-ljubičastog Escorta deset dana ranije, na autoputu Zagreb – Beograd, neposredno prije izlaza kod Gradiške. Vozač je svih tih deset dana trpio nesebičan podsmijeh svoje šoferske komune, pošto se samo levatima i amaterima može dogoditi da im motor izgori jer nisu gledali u katil-kazaljku.

(Istina je, međutim, da pri brzini od 180 km na sat niko ne gleda u druge kazaljke osim onu na brzinomjeru, kao što je istina da se ne čuje kad klinasti remen pukne, a što onda vodi gašenju hlađenja i prokuhavanju motora. Kad automobil prestane primati gas, a zvuk ispod haube utihne kao jaganjac kod Gojka, uglavnom je već kasno. Vozaču ostaje samo da skrene u zaustavnu kolonu i da posmatra kako ispod haube izbija bijeli dim, kao iz dimnjaka Sikstinske kapele. Posebno loš znak je kad isti takav dim pokulja i na auspuh.)

Sad, deset dana poslije, nakon niza peripetija koje će biti ispričane nešto kasnije, evo razvozilovanog vozača kako izlazi iz taksija i kreće ka zgradi sarajevske Željezničke stanice, odakle prema redu vožnje polazi u 19.20 voz za Zenicu. Sasvim pošteno i objektivno, bez oznake "brzi”.

Kasno je popodne zrelog proljeća. Trg ispred stanice je uglavnom pust i bez pokreta, ako se ne računa krstarenje usamljene patke kroz žabokrečinu u zapuštenoj fontani. Onoj u drugom planu crnobijelih fotografija iz šezdesetih i sedamdesetih godina, sa motivom djeteta, jagnjeta i golubova, na kojima je čista i blistava, sa sjajnim mesinganim gušterima i žabama iz čijih je usta prskala, skakala, tekla i razlivala se čista, pitka i hladna sarajevska voda, kakva sad sve rjeđe teče i iz česmi u gradskim stanovima.

Blagajna je zatvorena, jer je radno vrijeme šaltera do 19.00. Kocka-sat u staničnom holu pokazuje da smo zakasnili deset minuta. Na vratima koja vode u hodnik ka izlazima na perone stoji upozorenje da će putnici koji ne kupe kartu na blagajni morati iskeširati doplatu za kupovinu u vozu. Da su karte skuplje i da je putnika više, ovaj bi se raskorak između blagajne i voza mogao tumačiti kao lukava strategija Eksjugoslavenskih željeznica da ostvare veći profit. Ovako, to će biti samo prvi u nizu nadrealnih detalja u jednom hipsterskom putovanju.

(Šta je drugo nego hipster ovaj pripovjedač u izlizanoj vijetnamci koji prvi put nakon 25 godina putuje vozom iz svog grada, prugom kojom je nekad odlazio u Beograd ili Zagreb, obično noćnim u deset ili jedanaest, da bi onda cijeli sutrašnji dan proveo u knjižarama ili antikvarijatima, i vratio se opet istim ponoćnim ekspresom, ispružen na plišanim sjedištima praznog kupea, pod slikama Ohrida, Jajca, Triglava, Plitvica, Dubrovnika, Postojne, Pule…? Šta bi drugo osim hipster mogao biti taj djetinjasto razdragani namjernik naoštren da svakodnevno poniženje stvarnih putnika pretvori u nekoliko svojih literarnih arabeski?)

Na peronu 1, kolosijek 1 postavljena je moderna talgo-kompozicija, jedna od četrnaest naturalizovanih, bijela kao snijeg, kao vjenčanica, kao most na Žepi, kao misao u letu zapela za stanični krš, pun kukrikovine i pavite koja će prvom prilikom nastaviti let i iščeznuti, kao Sijarićev hrt, kao albatros u kokošinjcu. Biramo prvi vagon, u kojem nas umjesto očekivane stjuardese dočekuje iznenađena čistačica, s informacijom da voz ne ide u Zenicu nego u Sušicu(?) na pranje i spavanje. Za Zenicu je postavljen na peronu dva, treći kolosijek.

A taj tamo je običan, nalik nekadašnjim šinobusima, siv, zmuzgan, olinjao… Ulazimo u prvi vagon i sjedamo na prva sjedišta u smjeru vožnje. Kroz otvorena vrata kokpita gledamo u zalazak sunca nad sarajevskim poljem. Pilotske komande ne razlikuje se mnogo od onih u starim (češkim) tramvajima. Dominaciju lima u enterijeru narušava samo drvena stolica za drugog mašinovođu, očito posuđena iz neke predratne Šipadove trpezarije.

Početak putovanja obećava: do Buća potoka stižemo brže nego bismo ijednim drugim prevoznim sredstvom. Ali se voz onda počne ponašati kao tramvaj, i stajati svakih par minuta, mileći preko rampama neosiguranih ukrštanja s lokalnim cestama. Samo stanične zgrade gledaju licem na zapuštenu prugu, sve ostale okrenule su joj leđa, distancirajući se od nje garažama i kokošinjcima, stovarištima građevinskog materijala, otpadom, lijehama povrća i krtičnjavim travnjacima.

Najzad nakon Rajlovca voz ubrzava i uskoro prolazimo samo kroz tunele procvjetale zove. Prozori se otvaraju teško, još teže zatvaraju, ali oba se napora moraju učiniti, jer je u kabini sparno (čini se da grijanje radi), kroz prljave prozore ne može se fotografisati, a polen izvana oprašuje alergiju. Sjedišta su udobna i široka, sa masnim naslonima za glavu, što nas tjera da sjedimo uspravljene kičme, kao za bakinim stolom na treningu služenja escajgom.

Na stanici u Podlugovima istaknuta je spomen ploča s velikom crvenom petokrakom i pozdravom Smrt fašizmu, sloboda narodu, s tekstom u kome se pominje opismenjavanje. Pokušaj da naknadno sazna šta na ploči tačno piše odvešće istraživača na drugi kolosijek: saznaće da je autor teksta Čolićevog hita Stanica Podlugovi Vlado Dijak, humorista, partizan i sužanj na Golom otoku (ne tim redom), čija je i druga pjesma na temu vozova također bila hit: Selma, Bijelog dugmeta. Ta je Selma, tvrdi internet, bila ćerka zeničkog gradonačelnika Aska Borića, poznatog po najsretnijem prodajnom mjestu binga u svemiru i široj okolini.

Do Zenice se iz Sarajeva autoputem i boljim autom (Čokoljubom, recimo), stiže za oko 45 minuta (od centra do centra, preko Butila). Nakon 45 minuta voz jedva da dobaci do Visokog. Nastavi li tim tempom, do Zenice ćemo putovati duže od dva sata. Za dva sata francuski TGV, neumjesnog poređenja radi, sve sa rijetkim stajanjima prevali oko 500 zapadnih kilometara. Dok na istoku ruski SAPSAN za isto vrijeme prošiša 400 na trasi od Moskve do Petrograda.

Prema redu vožnje, u predvečernjim satima na relaciji Sarajevo – Zenica – Sarajevo saobraćaju dva voza: jedan ovaj naš i drugi koji kreće 14 minuta kasnije. Ta nepravedna prednost data glavnom gradu uglavnom se poništi u mjestu Dobrinje, gdje na ukrštanje sa parnjakom čekamo skoro četvrt sata. Laiku se možda čini da bi trogodišnja djeca na svojim igricama vjerovatno bolje riješila ovakve matematičke probleme (kada dva voza iz tačke a i b trebaju krenuti da bi se mimošla u tački c koja raspolaže sa dva ili više kolosjeka), ali ne treba biti prestrog prema dispečerima i kontrolorima; previše je nepoznanica u jednačini dugoj sedamdeset kilometara: krave ili ovce na pruzi, neoznačeni prelazi, ad-hoc stanice, padovi ili gubici napona, duži razgovori otpravnika i mašinovođa, samo su neki od razloga za duža kašnjenja. Ovim vozom, uostalom,  ionako ne putuju ljudi kojima se negdje žuri. Šta bi čovjek više mogao poželjeti osim da mu i smrt stiže brzinom BH željeznica?

Ali šta bi dao vozač koji stoji kraj Čokoljuba u bijelom oblaku pare da njegov mezimac može i takvom. Ne može, međutim, nikakvom. Prve dijagnoze HAK-ovih mehaničara su pesimistične. Motor, kaput. BIHAMK na međunarodnoj vezi koordinira akciju izvlačenja poginulih s neprijateljske teritorije. Čokoljub natovaren na nosila “šlepe” prelazi granicu kao kandidat za otpad. Devet je sati, nedjelja, majstoru u Gradiški treba pola sata da dođe, još pet minuta da potvrdi dijagnozu i da ponudu za popravak. Zamjena motora, i još koječega, ako motora bude na otpadu, sve skupa maraka toliko, dana toliko… Previše dana. Koliko šlepanje do Sarajeva. Toliko. Ok. Ponoć, Prnjavor, Doboj, Maglaj, Zenica, tri ujutru Sarajevo. Sutradan popodne specijalna hirurška jedinica iz Zenice dolazi s rezervnim poklopcem fordovog srca i sa nadom da nije pukao blok motora. Operacija traje dva sata, na radost stotinjak penzionera iza zavjesa okolnih nebodera. Nepojamni broj izvađenih dijelova vraća se pod haubu, ne ostaje vani ni jedan osim nekoliko izgorenih. Motor se pali, radi, radi, a onda opet, Papa, bijeli dim iz auspuha, ipak pukla i glava motora. Šlepanje u Zenicu.

Nakon mimolaza s parnjakom nastavljamo put ka Kaknju. Iz sve gušćeg sutona izranja silueta hidroelektrane opervažena treptavom rasvjetom. Iz nekih kotlova (sistema za hlađenje?), kao iz džinovskih fildžana, puši se bijela para. Ekološko-futurističke ideje da se ona preusmjeri u cijevi parnog grijanja, Zenice ili Sarajeva, odbačeni su kao nerealni. Realnost je bila i ostaje skupo grijanje, ako ga uopšte ima, zagađena atmosfera i vremenom razjedene vodovodne cijevi.

Devet je sati i petnaest minuta. Ulazimo u Zenicu. Pitamo mašinovođe, s kojima smo se u međuvremenu skompali, jesu li iz Zenice, ili se vraćaju u Sarajevo na spavanje. Iz Visokog su, a na spavanje ne idu nigdje, ostaju do ujutru u vozu. Željeznica im nije osigurala prenoćište? Ne, nego moraju da čuvaju voz. Isto kao i vozači kamiona. Da ne rade tako, lopovi bi sve opuhali. (Šta tačno, ostaje zagonetka. Možda neonke, tolaet-papir iz relativno čistih wc-a, možda elektroinstalacije… Šta zna hipster o tržištu otpada?) Ali ne stražare džaba. Noćna satnica je 50% uvećana. Dakle, sa 5 na 7,5 KM. Šteta pa je kraj maja i noć traje kratko. Uvijek ima gore. Kako je tek mašinistima Sapsana, u bijelim petrogradskim noćima?

Iz voza izlazi desetak, petnaest putnika, mahom onih koji su ušli u Janjićima ili Drivuši, koristeći međukantonalnu liniju kao prigradski prevoz. Mašinovođe (ili bi ih sada trebalo zvati noćnim čuvarima), kao stare poznanike, dočekuje par pasa lutalica. Negdje u mraku možda vrebaju sitni lopovi. Svi krupni su se na ovoj željeznici odavno namirili.