Nogomet je blagoslov, ali i prokletstvo

Novija povijest Afganistana je tragična. Baš kao i novija povijest afganistanskog nogometa. Posljednja krvava epizoda dogodila se u noći 18. listopada ove godine. Do odigravanja finalnog meča "nacionalnog" prvenstva u Kabulu bilo je ostalo još nekoliko sati.

Tisuće navijača krenulo je pod okriljem noći u smjeru glavnog grada, mnogi su nosili dresove svoje omiljene momčadi, mahali su ogromnim zastavama.

Među njima je bila i skupina fanova iz afganistanske pokrajine Jovzjan. Samo 300 kilometara dijelilo ih je od Kabula i finalnog meča koji će ostati zabilježen u povijesnim knjigama kao događaj koji je barem na trenutak ujedinio etničke skupine u ratom (ratovima!) razorenoj zemlji.

Devet navijača iz Jovzjana nikada nije ugledalo Kabul. U tome ih je spriječila teška prometna nesreća. Nogometno finale odigrano je pod dojmom nove nacionalne tragedije. Svejedno je to bio i ostao meč od ogromnog simboličkog značaja.

"Osjećam se kao junak cijelog Afganistana, kao junak cijelog svijeta", izjavio je euforično igrač Hamid Habibi nakon pobjede (2:1) njegovog tima Tofan Harirod protiv Simorgh Alborza. Nakon više od 30 godina ratova, ekstremizma, talibana i inozemnih vojnih operacija, nogomet je na 90 minuta ujedinio čak i najveće neprijatelje. Zvuči patetično, ali je u ovom slučaju - gola istina.

"Blagoslov" talibana

"Žiteljima Afganistana i cijelog svjeta htjeli smo prenijeti našu poruku", izjavljivao je Said Šafir Gavari, predsjednik Afganistanske Premier League (APL): "Mi Afganistanci možemo igrati zajedno, u momčadima različitih svjetonazora i podrijetla. Zanimljivo je da su prvo profesionalno nogometno prvenstvo "blagoslovili" i talibani, koji su obećali da terorističkih napada neće biti dok se lopta kotrlja. Iz sigurnosnih razloga sve su prvenstvene utakmice ipak odigrane u Kabulu.

Za vrijeme režima islamista (1996.-2001.) talibani su na svoj način "koristili" nogometnu popularnost. Bili su to odvratni rituali. U poluvremenu nogometnih utakmica prakticirali su kamenovanje žena koje su navodno bile prevratnice ili su vješali svoje protivnike.

Nogomet je i blagoslov, ali i prokletstvo. Koliko je tanka granica između jednog i drugog, vidjeli smo prije nekoliko dana i u Siriji (naslovna fotografija: djeca u Alepu). U finalu Zapadnoazijskog prvenstva (WAFF), Sirijci su savladali Irak i po prvi put osvojili titulu. Samo nekoliko sekundi nakon posljednjeg sučevog zvižduka (utakmica je odigrana u Kuvajtu), trijumf na zelenom terenu instrumentalizirali su vlastodršci u Damasku - za potrebe propagande u građanskom ratu koji potresa ovu zemlju.

"Čak ni nogomet nije siguran od krvoločnih medija koji lažnim informacijama pokušavaju uništiti sreću ljudi", tu je "vijest" objavila sirijska državna televizija nakon povijesne pobjede (1:0). Njome se reagiralo na izvještavanje arapskih TV-postaja. Umjesto da i one (kao državna TV) emitiraju slike slavlja zbog pobjede Sirije protiv Iraka, panarapske su postaje emitirale aktualne snimke borbi u Siriji.

Trijumf u Kuvajtu

Naravno da se to nije svidjelo režimu Bašara al Asada, on je radije htio vidjeti slavlje reprezentativaca u 1.400 kilometara udaljenom Kuvajtu i igrače "okićene" sirijskom zastavom. No, ni sirijski pobunjenici nemaju puno razloga za slavlje zbog trijumfa na WAFF-u.

Od ožujka 2011. krvavi građanski rat koštao je života preko 44.000 građana Sirije.

Ratne operacije i nestabilnost nisu ništa novo ni u Somaliji. Nogomet je u toj istočnoafričkoj zemlji nakon Božića morao "kapitulirati" pred vojskom. 28. prosinca se na stadionu u glavnom gradu Mogadišuu nogometnim susretom trebao otvoriti jedan regionalni turnir za mir i razvoj. Ali od toga neće biti ništa.

Utakmice neće biti, barem ne na tom stadionu. Naime, najveću sportsku arenu u Somaliji trenutno koriste mirovne snage Afričke unije. Stadion se nalazi na strateški važnoj lokaciji i tamo je vojna baza Unije.

"Ponovno smo zamolili Afričku uniju da vrati stadion na korištenje stanovništvu", potvrdio je Abdi Qani Said Arab iz Somalskog nogometnog saveza (SFF). Ali bio je to apel koji još uvijek nije urodio plodom.

Autor: Srećko Matić (sid / dpa)

Odgovorni urednik: Svetozar Savić