Nove mjere nadzora nad Nijemcima

Automatsko čuvanje svih podataka o elektronskoj komunikaciji građana je ponovo aktuelna tema u Njemačkoj. Bundestag je izglasao zakon koji to vlastima omogućava, nakon što je Ustavni sud Njemačke 2010. zaustavio raniju verziju tog zakona. Operateri i provajderi elektronske komunikacije su u obavezi da čuvaju pomenute podatke – samo da bi oni bili na raspolaganju policiji i tajnim službama u borbi protiv teških krivičnih djela. Pod elektronskom komunikacijom se u ovom slučaju podrazumijevaju korišćenje telefona i interneta.

Kada je riječ o telefoniranju, provajderi moraju da memorišu sljedeće podatke: brojeve telefona oba sagovornika, brojeve kodova za identifikaciju korisnika službenih telefona, vrijeme početka i završetka razgovora, volumen razmijenjenih informacija i lokacije na kojima se koriste mobilni telefoni; brojevi pošiljalaca i primalaca te vremena slanja i prijema SMS-poruka. Podaci se automatski brišu po isteku roka od 10 nedjelja, sa izuzetkom podataka o lokaciji telefona – oni smiju da se čuvaju samo četiri nedjelje.

Kada se radi o korišćenju interneta, memorišu se IP-adrese računara i vremena njihovog priključivanja na internet, te identifikacije pošiljalaca i primalaca eletronske pošte, kao i vremena slanja i prijema elektronskih pisama.

Metadate su privlačna roba

Sakupljanje i skladištenje podataka o elektronskoj komunikaciji može da omogući stvaranje korisničkih profila i to je najspornija tačka diskusija o novom zakonu. Metadate, podaci o komunikaciji bez ulaženja u njen sadržaj, omogućavaju da se rekonstruiše kretanje jedne osobe, da se ustanovi sa kojim ljudima se ona druži, sa kim održava poslovne kontakte, kakva su joj interesovanja i navike, u kakvoj je materijalnoj situaciji, pa i od čega boluje – to su samo neki primjeri među mnogim mogućnostima.

Na osnovu metadata, osobe se mogu sumnjičiti, tražiti i locirati. „Mi smo ubijali ljude na osnovu metadata“, rekao je nedavno bivši šef CIA Majkl Hejden, misleći na ubilačke akcije SAD u Avganistanu, Pakistanu, Somaliji i Jemenu. On je dodao da je za američku vojsku bilo dovoljno da se u nekoj kući locira traženi mobilni telefon, pa da se ta kuća raketira.

Nova mjera ugrožava i rad u zanimanjima u kojima se barata povjerljivim podacima ili postoji obaveza ćutanja. Takav je slučaj sa ljekarima, advokatima, dežurnim službama za pomoć žrtvama nasilja, diskriminacije ili psihički labilnim osobama, kao i novinarima. U njihovim slučajevima zakon, doduše, ne dozvoljava policiji uvid u podatke, ali se podaci i dalje memorišu. Poseban problem je to što sagovornici „zaštićenih“ profesionalaca ne podliježu istoj vrsti zaštite.

Slijedi nova tužba Ustavnom sudu

Branitelji ljudskih prava i zaštite podataka o ličnosti se oštro protive ovoj mjeri i zato što ona ugrožava pravo na privatnu sferu i informaciono samoodređenje. Oni naglašavaju i da memorisanje tako velikih količina metadata stvara veliki rizik od njihove zloupotrebe i to krađom identiteta, ucjenama ili drugim vidovima kriminalnih manipulacija – niko ne može da garantuje bezbjednost memorisanih podataka. To je postalo posebno jasno poslije otkrića odbjeglog američkog informanta Edvarda Snoudena o radu američke tajne službe NSA.

Poslije odluke Bundestaga, organizacije za ljudska prava i zaštitu podataka su najavile novu tužbu Ustavnom sudu, slično onoj od prije pet godina, kada im je taj sud dao za pravo. Ovaj put bi sud mogao da stane na stranu zakonodavaca, jer su oni dobro pazili na formulacije novog zakona - tako se sada posezanje policije za metadatama dozvoljava samo u slučajevima sumnje na „teška krivična djela“ ili na „terorizam“ i to sa sudskim nalogom. Nije nevažno ni to što je vrijeme čuvanja metadata skraćeno sa šest mjeseci (što je sud 2010. odbacio kao neprimjereno) na deset nedjelja.

Prema posljednjim anketama, više od polovine građana Njemačke (53%) je protiv čuvanja podataka o njihovoj elektronskoj komunikaciji.