Novi robovi Rusije – gastarbajteri iz bivših republika SSSR-a

Mnogi od tih gastarbajtera u Rusiji nemaju nikakvog drugog izbora nego krenuti trbuhom za kruhom. Na primjer Tadžikistan: oko trećine tamošnjih tvornica iz doba socijalizma je zastarjelo i proizvodnja stoji već godinama. Više od 700 tisuća Tadžika zato redovno odlazi u Rusiju kako bi prehranili sebe i svoje obitelji. Praktično, to je najvažnija gospodarska grana te zemlje: radnici u inozemstvu su 2009. poslali svojim obiteljima gotovo dvije milijarde dolara, što je 40% dohotka čitave države!

Cijena te bitke za preživljavanje je očajna sudbina stranih radnika koji ilegalno borave u Rusiji. Nitko od njih si ne može priuštiti da bira posao - na gradilištu, poljima ili kao zanatlije, a često im radni dan traje 14 sati. Može ih se vidjeti svugdje, pa i na gradilištu u središtu Moskve. Subota je poslije podne, ali sedam radnika asfaltira ulicu. Svi su iz bivših republika Sovjetskog Saveza - Tadžikistana, Kirgistana, Gruzije,... Jedan od njih je Šenišbek i već šest godina radi u Moskvi. Ne zarađuje zapravo loše, preračunato 400 eura na mjesec, ali više od polovice tog iznosa šalje kući ženi i dvjema kćerkama koje vidi jednom godišnje.

Slao bi i više, ali... „stanarine u Moskvi su veoma visoke. Zato i po deset ljudi iznajmljuje jednosoban stan. Tako mi živimo: po deset, čak i po petnaest ljudi u jednosobnom stanu."

Obećavaju im brda i doline

Dok razgovaramo sa Šenšibekom, prilazi nam stariji smetlar u bijednoj odjeći - još jedan gastarbajter. Silom nam želi ispričati svoju priču: zove se Umar i prije podne radi kao smetlar, poslijepodne na gradilištu. Ali od posljednjeg poslodavca nije dobio ni novčić: "Već šest mjeseci me ne plaćaju! Kome da se obratim? Kamo da idem? Ne znam. Nemam ništa i hranim se iz kanti za otpatke. Novca nemam." I Umar je u Rusiji ilegalno, kao i većina radnika iz Zajednice bivših sovjetskih republika. To znači da bez vize mogu doći u Rusiju kao turisti - na tri mjeseca.

Ali mnogi ostaju ilegalno, jer ruska vlada izdaje samo oko milijun radnih dozvola, a u ovim vremenima krize želi čak smanjiti i taj broj. Zapravo, u Rusiji radi možda deset ili dvanaest milijuna stranih radnika i poslodavci bez milosti iskorištavaju njihov nezakonit boravak. Gavčar Džurajeva iz organizacije za ljudska prava "Migracije i zakon" govori da su ti radnici tamo - robovi! "Posrednik u Tadžikistanu radnicima obećava brda i doline i plaća im kartu za Rusiju. Na taj način postaju njegovi dužnici i prvi posrednik ih prodaje drugom. Oni su robovi, jer posrednik uzima njihove plaće da plate 'dugove'. Često im oduzimaju putovnice dok sve ne plate", kaže Džurajeva.

Aminšon Aronov je bio bolje sreće. Uspio je čak kupiti stari auto i radi kao taksist. No njega je zatekla druga nevolja: u posjet mu je došla mlađa sestra koju je pokupila policija u moskovskoj podzemnoj željeznici, zajedno s njenom jednogodišnjom bebom. Njeni papiri su bili u redu, no sudski postupak nije dugo trajao. "Ona jedva razumije ruski. Policajci su nestali u sudnici i nakon dvadeset minuta su se vratili i rekli: 'Sud je odlučio da je protjeraju iz zemlje'", kaže Aronov.

Policija je ponekad - manji problem!

Aronov se obratio i organizaciji za ljudska prava "Memorial", no Svetlana Ganuškina je previše toga vidjela kako bi mu mogla obećati bilo što. Žali se kako policija izvodi te osobe pred sud, podnosi svoj zapisnik i sudac donosi presudu protiv optuženika koji često niti nema putovnicu ili osobnu iskaznicu. Ali kako onda sudac može znati, tko uopće stoji pred njim? Ganuškina se zgraža nad takvom sudskom praksom: kako sudac uopće zna koga šalje u izgon? Za one koji i rade u Rusiji, to predstavlja katastrofu. Za njih je granica zatvorena pet godina i tek nakon toga mogu opet okušati svoju gorku "sreću".

Sud i policija su tek jedan, ponekad i manji problem. Jer i u Rusiji je sve više neonacista koji ne žele strance u svojoj zemlji. Sve se češće vide mimohodi ekstremista koji glasno iskazuju svoju mržnju na sve strance i traže njihov progon - ili čak nešto gore. Jer neonacisti nerijetko pribjegavaju i nasilju. Svake godine se bilježi oko 600 napada na strance, a i to je tek službena brojka. Jedan ruski neonacist se hvali kako će strance "tući dok svi ne pobjegnu". Ne treba niti reći da policija rijetko istražuje te slučajeve, još rjeđe netko odgovara zbog toga. I to unatoč činjenici kako svaki šesti napad neonacista završi smrću stranog radnika.

Autor: Roman Schell / Anđelko Šubić

Odg. ur.: Marina Martinović