Očajni ribari u Meksičkom zalivu

Pedesetosmogodišnji ribar Byron Encalade stoji pored dva svoja ribarska broda. Oba već treću godinu zaredom rđaju u luci Pointe a la Hache, mjestašcu južno od New Orleansa: "Ostrige u moru su mrtve, ne isplovljavamo više, naša zajednica je uništena i ne možemo ni govoriti o ekonomiji. Mi više i ne znamo šta je to."

U blizini mjesta gdje se Misisipi uliva u okean, aprila 2010. došlo je do velike ekološke katastrofe. Čitavih 86 dana iz bušotine na dnu mora kuljala je nafta. Prethodno je u požaru izgorjela i potonula naftna platforma Deepwater Horizon. Isteklo je preko četiri miliona barela sirove nafte i zagadilo ne samo vodu, nego i 7.000 kilometara obale. Katastrofa je najteže pogodila saveznu državu Louisianu.

Uništena populacija ostriga

Byron Encalade je cijelog života lovio ostrige, baš kao i njegov otac. Njegova porodica je generacijama živjela od ostriga, ali s tim je sada gotovo. Prije tri godine su skoro sve pomrle. Pri tome nisu umrle od trovanja naftom. Područje u slivu rijeke Misisipi prije tri godine je namjerno poplavljeno slatkom vodom, kako bi se dalje od obale odbila slana voda koja je nosila naftne mrlje. Ostrigama je za preživljavanje potrebna voda koja ima određeni procenat soli.

I dok je svima jasno zbog čega su ove školjke uginule, ima više teorija o tome zašto se populacija nije obnovila. I dok biolog Thomas Soniat tvrdi da se radi o prirodnom ciklusu, drugi stručnjak, Ed Cake, navodi kako novim ostrigama nedostaje tanki sloj sedimenta na dnu, za koji bi se one uhvatile. Sloj sedimenta je navodno ispran tokom plavljenja slatkom vodom.

BP mora da plati za dugoročnu štetu

Ed Cake ukazuje na još jednu akciju. Cijelo područje je iz zraka prskano posebnom hemikalijom koja pomaže prilikom procesa razlaganja nafte. U vodi se još nalaze tragovi ove hemikalije, a prema navodima Ministarstva za divljač i ribarstvo savezne države Louisiane u vodi se još uvijek nalazi i oko milion barela nafte. Ed Cake u tome vidi problem.

"Nafta ulazi u probavni trakt ostriga, izaziva krvne lezije i dovodi do smrti životinja."

Byron Encalade ima razumijevanja za plavljenje slatkom vodom, ali tvrdi da je kriminal što koncern BP sada odbija da snosi krivicu za posljedice koje trpe male ribarske zajednice. BP je isplatio ribarima odštetu od po 80.000 dolara. Encaladeova dva broda koštaju oko 200.000 dolara svaki. On je prodao i firmu za teretne kamione koju je posjedovao kako bi imao za život.

Neki su i profitirali

Sporazumi sa koncernom BP o odšteti su se za neke i isplatili. Ribari na zapadnoj obali Misisipija nisu pretrpjeli veliku štetu. Ipak, za neke je taj sporazum bio negativan, tvrdi pravnik Joel Waltzer, koji zastupa neke ribare.

"Od ribara se tražilo da potpišu sporazum o odšteti kojim se odriču svojih daljnih prava, a da u tom trenutku nisu ni mogli da znaju kakve će biti dugoročne posljedice katastrofe."

Državni organi još uvijek "pod ključem" čuvaju rezultate jedne studije koja je trebalo da da odgovor na pitanje kada će ostrige ponovo početi da se množe. Rezultati studije će biti iskorišteni tokom procesa protiv koncerna BP.

Ostati ili otići?

Do tada, ribari u mjestu Pointe a la Hache tapkaju u mraku.

Billy Nungesser, koji je donedavno čak i zarađivao u malom centru za pristajanje brodova i trgovinu, priprema se za dugu borbu za preživljavanje. On vjeruje kako će potrajati još 10 ili 20 godine dok se nafta u potpunosti ne razgradi, a to znači da isto toliko dugo niko neće jesti ono što ulove ribari.

Bayron Encalade i brojni ribari danas moraju da žive sa svojim roditeljima, koji barem primaju penzije. Ako ostrige uskoro ne počnu ponovo da se razmnožavaju, stanovnici Pointe a la Hachea nemaju drugog izbora osim da napuste ovo mjesto.

Autori: Christine Bergmann / Azer Slanjankić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić