Obama, predsjednik koji oklijeva

Donijeti odluke o ratu i miru, o životu i smrti je jedna od osnovnih stavki u opisu funkcije američkog predsjednika. Ovaj zadatak je Obamu tokom prvih godina predsjedničkog mandata učinio izrazito osobenim: "Ako za neki problem postoji jasno rješenje, on ne dolazi na moj stol...Jedino o čemu ja odlučujem su teška pitanja", rekao je on u jednom intervjuu.

Ipak upravo to predsjednik Obama nije učinio u slučaju Sirije. On je od početka konflikta u martu 2011. godine oklijevao i odugovlačio. Trebalo je proći nekoliko mjeseci, tokom kojih je vršeno nasilje, da bi Obama prvi put dao izjavu i zatražio Assadovu ostavku. Vojnu intervenciju i naoružavanje opozicije je isključio. Konsekvence: ni jedna.

Nakon što su prvo glasnogovornik Pentagona, a potom ministrica vanjskih poslova Clinton u ljeto 2012. godine upotrebu hemijskog oružja označili kao prekoračenje crvene linije Obama je osam dana poslije to i sam učinio. Pentagon je potom, podržan Clintonovom, predstavio planove za naoružavanje opozicije. Obama je to odbio. Konsekvence: ni jedna.

Kada su objavljeni prvi izvještaji o tome da je Assadov režim koristio hemijsko oružje, Obama je to označio kao "game changer", dakle kao prekretnicu. Kada su američke tajne službe potvrdile upotrebu hemijskog oružja Obama je rekao da se prvo mora utvrditi ko je za to odgovoran. Konsekvence: ni jedna.

Kada je novi šef Pentagona Chuck Hagel u konačnici izjavio da SAD promišljaju o isporuci oružja, tome se kratko nakon toga priključio i sam Obama. No on je istodobno upozorio na to da se "prvo mora razmisliti prije nego što se skoči". Konzekvence: ni jedna.

Bez kompasa

Konačno u ljeto 2013. godine - nakon navoda UN-a da je do sada život izgubilo više od 100.000 ljudi - Obama je odobrio isporuku oružja. Ipak čak i kada je sam Washington potvrdio izvještaje o znatnoj upotrebi hemijskog oružja od strane Assadovog režima Obama je i dalje vrludao. On je tek izjavio da je donio odluku o vojnom napadu. Kada je nakon toga britanski parlament ipak odbio učešće te zemlje, Obama je u samo nekoliko sati promijenio mišljenje i izjavio da također želi odobrenje Kongresa za vojnu intervenciju.

Kada je postalo očigledno da bi Kongres mogao odbiti suglasnost za vojnu intervenciju, uslijedila je za sada posljednja retorička pirueta: Ministar vanjskih poslova Kerry je rekao da bi se u slučaju da Sirija svoje hemijsko oružje stavi pod međunarodnu kontrolu moglo odustati od vojne intervencije. Kada su Rusija i Assadov režim zahvalno prihvatili loptu, Obamina vlada je planirani vojni napad do daljnjeg odložila i ponovo dobila na vremenu.

Budimo jasni: Postoje razumljivi razlozi za i protiv vojnog napada na Assadov režim. Idealno rješenje ne postoji. U obje alternative rizici prevazilaze potencijalnu korist: klasična dilema.

Bez strategije u Washingtonu

Ipak američki predsjednik je izabran upravo da bi donio odluku u situacijama u kojima postoje samo loša rješenje. A onaj ko se sam, poput Obame, udara u prsa svojom sposobnošću donošenja odluka, od njega se očekuje da ove tvrdnje potvrdi u kriznim vremenima. Obama to nije učinio. Od početka rata u Siriji prije dvije i pol godine Obama je oklijevao, odugovlačio i kupovao vrijeme. On nije vodio, nego je često reagirao tek na pritisak iz vlastitog kabineta, pritisak opozicije, britanskog parlamenta i događaja u samoj Siriji. Strategija prema Siriji do danas nije bila ni djelomično vidljiva.

Zbog toga se također u tu sliku uklapa što predsjednik Obama u utorak (10.09.) navečer prvi put - nakon dvije i pol godine rata u kojem je poginulo više od 100 000 osoba - želi održati govor američkom narodu o Siriji.

Autor: Michael Knigge

Odg. urednica: Jasmina Rose