Od izbjeglice do poslovnog čovjeka

U članku pod nazivom Šef Edeke u Truderingu: "Od izbjeglice do poslovnog čovjeka", minhenski "Abendzeitung" piše: "Stotine ljudi mašu ovih dana izbjeglicama, upućujući im dobrodošlici na minhenskoj željezničkoj stanici i dijeleći im voće, vodu, plišane igračke. Hajrudin Jusić dobro zna koliko su važne ovakve geste za one, koji bježe od nasilja i progona. Ovaj 32-godišnjak je kao mali dječak došao u Minhen sa svojom mamom, bježeći od rata u Bosni i Hercegovini. Od 1. septembra u njegovom vlasništvu je Edeka-supermarket. 'Sve sam to postigao jer su mi pomogli moji njemački sugrađani. Oni su od djeteta ispunjenog mržnjom, napravili čovjeka'.

Jusić je odrastao u Krasan Polju, jednom selu u blizini Srebrenice. 'Imao sam divno djetinjstvo i divnu familiju.' Devet mu je godina, njegovoj sestri 14 a bratu 16 kada se ta idila 10. maja 1992. raspršila u plamenu. U podne je počela goriti prva kuća. Srpska paravojska je muslimansko stanovništvo natjerala u autobuse. 'Nismo se smjeli vratiti. Susjed koji se vratio da uzme insulin za svoju kćerku je ubijen. Vožnja u neizvjesnost, tokom koje su ljudi stalno izvođeni iz autobusa, okončana je na stadionu u Bratuncu. Rečeno je kako će se žene i djeca prebaciti na muslimansku teritoriju a da muškarci i dječaci ostaju. Među njima i Hajrudinov brat.' I ja sam dijete', viče on u panici. Sve je uzalud. Iz autobusa sa Hajrudinom, njegovom sestrom i majkom on niti ne sluti da svog oca i brata vidi posljednji put. Mjesecima kasnije, iz hrvatskih novina, saznaju šta im se desilo. Jedan preživjeli svjedok kaže da su ubijeni iste noći.

U jednoj staroj školi u Hrvatskoj je bilo njihovo prvo prihvatilište za izbjeglice. 'Počelo ih je toliko pristizati da nismo svi imali šta da jedemo pa smo morali gladovati. Jednog dana sam ostao bez cipela. Sa mamom sam morao moliti ljude da nam nešto udijele. I kad smo mislili da je sve uzalud pojavio se jedan čovjek u invalidskim kolicima i poklonio mi nove tene.' Hajrudin tog čovjeka nikada nije zaboravio. '2013 pokušao sam da ga nađem ali nije mi uspjelo. Ispunio bih mu svaku želju. Ali niko ne zna, gdje je on sad. Kakva šteta'.

Potom izbija rat između Hrvata i Bošnjaka, Jusići moraju napustiti Hrvatsku. Jedan ujak, koji živi u Bavarskoj, pomaže im da tamo i dođu. Hajrudinova majka sprijatelji se sa jednom ženom, koja vozi taxi. "Ta žena je jedna od najdivnijih koje sam ikada sreo. Pronašla je školu za mene i sestru i posao za majku. A kada nisam mogao da dobijem mjesto za dalje školovanje, jer su mi svaki mjesec produžavali boravak, ona je dala odlučujući savjet. Rekla mi je da firme u Uredu za zapošljavanje traže podmladak koji bi obrazovali. Šef minhenske filijale firme Tengelmann mladom Bosancu daje šansu. On je vrijedan i ambiciozan. Tri mjeseca po okončanju školovanja postaje šef jedne filijale. Tek mu je 20 godina i tada konačno dobija neograničenu dozvolu boravka... Danas Hajrudin priprema paketiće sa osnovnim potrebštinama za izbjeglice koje dolaze u Minhen i prosljeđuje ih upravi grada", piše minhenski večernji list Abendzeitung.

Balkanskom rutom dolazi sve više izbjeglica

List Sueddeutsche Zeitung piše: "Balkanskom rutom u pravcu EU nikada nije prolazilo više ljudi nego sada. Bijeg desetina hiljada ljudi sa Bliskog istoka izaziva haos na evropskim granicama. Stoga je austrijska željeznica zaustavila u četvrtak (11.09.2015) saobraćaj između Austrije i Mađarske. U Minhenu se ljudi pripremaju za dolazak novih desetina hiljada izbjeglica. Istovremeno je Danska ponovo otvorila granice sa vozovima sa izbjeglicama iz Njemačke. Evropski parlament podržao je planove predsjednika Evropske komisije Junckera da se 160.000 izbjeglica iz Mađarske, Grčke i Italije ravnomjerno raspodjele na druge zemlje članice", piše Sueddeutsche Zeitung.

Isti list u posve drugom kontekstu donosi članak pod nazivom "Kladovo" u kojem piše: "Da se kladimo da nijedan Nijemac nikada ne bi mogao pogoditi šta su po zanimanju članovi ovog veselog i razigranog društva koje slavi u Kladovu. Dole Dunav i Srbija, preko puta Rumunija. Svi sjede za drvenim stolom jednog turističkog etno-sela: Srbi, Kosovari, Hrvati, Bosanci i Hercegovci, Crnogorci... Gostioničarka im stalno donosi stalno nove karafe vina, narodni orkestar muzikom podgrijava atmosferu. Jedan debeli čovjek s brčićima njiše kukovima i punih pluća gromoglasno pjeva. Na kraju svi igramo kolo, rame uz rame, na livadi. A onda se susret sudija iz zemalja Balkana približava svom kraju. Mi smo kao i svi normalni ljudi, kaže izvinjavajući se, predsjednica suda", piše Sueddeutsche Zeitung.