Od neonaciste do studenta filozofije

Christian Weißgerber ima 22 godine, visok je i krupan, tamne kose, njegove ruke prekrivaju tetovaže u svim bojama a na nogama ne nosi ništa. Čak i zimi uvijek hoda bos. „Za mene je to najugodniji način. Ovako uvijek najbolje osjećam svoju okolinu“, kaže Weißgerber i dodaje kako ne pije nikakav alkohol, ne uzima droge, ne jede niti meso niti nikakve životinjske proizvode. Prije dvije godine je iz južne Tirinške došao u Jenu i ovdje vrlo brzo stekao popularnost. No, ne samo zbog svoje vanjštine. Mnogi su o njemu znali i već puno ranije. „Poznajem ga jako dobro još iz vremena kada je bio uvjereni neonacist i izuzetno aktivan na desno-radikalnoj sceni Njemačke. Tako sam ga upoznao, iako nisam s njime bio u kontaktu, znao sam o kome je riječ i s kime zapravo imam posla…“ kaže Harald Hoppadietz, jedan od današnjih Weißgerberovih studentskih kolega.

Neonacisti kao zamjena za obitelj

I doista, u prošlosti je Christian Weißgerber bio uvjereni neonacist. Svoju prošlost danas niti ne pokušava sakriti. Naprotiv, otvoreno priča o svemu. “Kada sam po prvi put došao u jedan stan gdje je zajedno živjelo nekoliko neonacista, odmah sam se oduševio. Vladala je jedna izuzetna obiteljska atmosfera, za razliku od Skinheads-a, međuljudski odnosi nisu bili brutalni i nitko se nije seksistički ili neprijateljski odnosio prema ženama. Oni su odmah za mene postali jedna vrsta obitelji”, priča Weißgerber. On sam obitelj gotovo da i nije imao. Majka ga je napustila, a oca je viđao samo vikendima kada ga je tu i tamo odveo sa sobom na neku od demonstracija neonacista. Na desno radikalnoj sceni Christian je ubrzo pronašao svoje „mjesto pod suncem“.

Dug proces izlaska sa scene

Pisao je govore pune mržnje u prvom redu usmjerene prema strancima, prema njemačkoj državi, nastupao je sa svojim bendom u kojem je i pjevao i sam pisao tekstove pjesama. Njegovo ime nije bilo samo poznato u Njemačkoj. I izvan granica, na europskoj neonacističkoj sceni vrlo brzo se pročulo za njega. Danas kaže da je bio naivan, tvrdoglav, kako nije bio u stanju niti razmišljati, niti reflektirati. Kada mu je bilo 18 godina, polako je ipak počeo preispitivati svoje dotadašnje svjetonazore i uvjerenja. Pogotovo se u površnim parolama mržnje prema židovima i strancima više nije mogao pronaći. No, samo tako, od danas do sutra, napustiti desno-radikalnu scenu ipak nije mogao.

Često smo uvečer sjedili oko logorske vatre, svirali i pjevali. No, sve sam se češće loše osjećao. Na mom posljednjem nastupu u Freibergu sam održao jedan vrlo kritičan govor uperen prema neonacističkoj sceni uopće. No, očito to nitko nije shvatio. Naprotiv, usprkos tome je bilo onih koji su u publici dizali ruku u zrak, u znak pozdrava Adolfu Hitleru. Tada sam doista shvatio da se nalazim na krivom mjestu”, priča Christian Weißgerber.

Malo poslije toga, s još dvojicom „kolega“, odlučio je napustiti „smeđu scenu“. Taj je proces trajao prilično dugo, morao se oprostiti od svih dotadašnjih prijatelja i kolega. Pomoć je dobio u Njemačkoj inicijativi za izlazak iz neonacističke scene “Exit”. Usprkos tome što je promijenio ne samo način života već i način razmišljanja, uvjerenja i svjetonazore, na Sveučilištu u Jeni je trajalo prilično dugo dok nije postao prihvaćen od svojih novih kolega. “Od samog početka je bio jako otvoren i ponudio svima tko želi da će im ispričati svoju životnu priču. Tako je učinio: sjedili smo do dva sata ujutro a on nam je ispričao sve što smo željeli znati”, kaže Harald Hoppadietz.

Probuditi svijest kod drugih...

Danas je Christian Weißgerber angažiran u vijeću studenata filozofije. Kao i mnogi drugi i on s velikim zanimanjem prati zbivanja na neonacističkoj sceni Njemačke. Kaže kako još nije „razradio sve u svojoj prošlosti“, da je to proces koji je još uvijek u tijeku. Što se njegovih političkih stanovišta tiče, više se ne želi jasno izražavati, a niti priključiti nekoj određenoj stranci. „Postao sam vrlo kritičan. Moja je najveća namjera da kod drugih probudim svijest o tome kako je važno prvo sve dobro preispitati kako ne bi došli na krivi put“, završava Christian Weißgerber.

Autori: Rainer Erices / Željka Telišman

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić