Od protivnika nacizma do "crvenog diktatora"

"Oni su opsjednuti mojim rođendanom. Na čitavoj strani u Bildu. Ma ne, na dvije.. Sebe vide kao pobjednike. Primitivno društvo", govorio je novopridošli zatvorenik u zatvoru Berlin-Moabit i bivši šef DDR-a u avgustu 1992. Umro je dvije godine kasnije.

Erih Honeker (Erich Honecker) je bio čovjek 20. stoljeća. Preživio je velike političke promjene u Njemačkoj u ovoj epohi, a bio je i njihov kreator. Kad je rođen, 25. avgusta 1912, dakle prije tačno stotinu godina još je vladao car Vilhelm II. Šest godina kasnije završen je I svjetski rat. Dvadesetih izučava tesarski zanat i pod uticajem svog oca priključuje se Komunističkoj partiji (KPD). 1930. postaje jedan od glavnih funkcionera kada ga radi školovanja šalju na godinu dana u Moskvu.

Ustanak protiv Hitlera

Kada je 1933. Hitler preuzeo vlast zabranjuje se djelovanje partije KPD, a za Honekera počinje vrijeme kratkoročnih hapšenja i bježanja u inostranstvo. No, i pored opasnosti uvijek se vraćao u Njemačku i djeluje u komunističkom podzemlju. 1935. otkriva ga Gestapo, a 1937. nacisti su ga osudili na deset godina robije zbog "zavjere za veleizdaju". 6. marta 1945. bježi i skriva se u Berlinu, a nakon rata se priključuje Staljinu odanom komunisti Valteru Ulbrihtu, koji se nakon egzila u Moskvi vratio u istočnu Njemačku. Ulbriht osniva "sovjetsku okupacionu zonu DDR" i postaje njen prvi šef.

Divlji brak

Dok je predsjednik Ulbriht visokih moralnih načela, Honeker živi punim plućima. Dok je bio u braku sa drugom ženom, Edit Bauman sa kojom je dobio kćer Eriku, zaljubljuje se u 22-godišnju Margot Fajst koja je takođe kao i on bila angažovana u komunističkoj omladini. Dobijaju vanbračno dijete. Potom u ljeto 1952. "divlji brak" druga Honekera postaje i tema Politbiroa DDR-a. 1955. uspijeva da se razvede i oženi Margo. Margo je od 1963. do 1989. bila ministarka za "narodno obrazovanje".

Uprkos moralističkim optužbama starih komunista Erih Honeker uspijeva da napreduje u novoosnovanoj "Socijalističkoj partiji ujedinjenja" i 1958. postaje sekretar za bezbjednosna pitanja Politbiroa. Erih Honeker postao je drugi najvažniji čovjek države. On je bio zadužen i za planove izgradnje Berlinskog zida. Do svoje smrti ostaje vjeran svom mišljenju da je izgradnja Berlinskog zida bila neophodan "antifašistički zid", koji je doprinio opuštenijoj atmosferi u svijetu.

Brant ne prašta

Kao Ulbrihtov nasljednik, počinje da, nakon izvjesnog oklijevanja, reaguje na opušteniju politiku tadašnjeg kancelara Zapadne Njemačke Vilija Branta (Willy Brandt). Unutarnjemačko zbližavanje dovodi do potpisivanja "Osnovnog sporazuma" 1972. koji je olakšao putovanja između DDR-a i Savezne Republike Njemačke. Nakon dvije godine dolazi do političkog pada Vilija Branta. Jer, u uredu kancelara se razotkriva ubačeni špijun DDR-a Ginter Gijome (Guenther Guillame). Brant to Honekeru nikada nije oprostio.

Odnosi dvije Njemačke ostaju i dalje napeti. Brantovi nasljednici prvo Helmut Šmit (Schmidt) a potom i Helmut Kol (Kohl) nastavljaju s naporima za smirivanje odnosa sa DDR-om. Najveći stadijum tih odnosa bila je Honekerova posjeta Bonu 1987. kada je zapravo Kol priznao postojanje DDR-a kao druge legitimne njemačke države. Ali, to ipak nije bilo njeno učvršćivanje kao države, već početak njenog kraja.

„Velikodušni Honeker"

"U stvari posjeta Bonu nije bila promocija dvije države, već kohezija dvije Njemačke", primjetio je kasnije. Nakon te posjete uslijedilo je podnošenje zahtjeva za putovanje u Zapadnu Njemačku. Komunistkinja Sara Vagenkneht (Sarah Wagenknecht), danas zamjenica predsjedavajućeg Poslaničkog kluba Ljevice u Bundestagu, je tada ljutito upozorila kako je Honeker bio "suviše velikodušan", što je značajno doprinijelo kolapsu DDR-a.

Ali, svijet je već uveliko bio usred transformacije Istočnog bloka, na čemu je dobrano radio Mihail Gorbačov od 1986. godine. Dok su druge zemlje poput Mađarske i Poljske shvatile Gorbačovljeve reforme kao priliku za nezavisnost u odnosu na Sovjetski savez, te ličnu slobodu svojih građana, Honeker je "ostao do samog kraja", sjeća se ruski diplomata Valentin Falin. I dok je Honeker slavio 40 godina osnivanja DDR-a, u ljeto 1989. 20.000 ljudi je pobjeglo na Zapad. Među njima je i onih šest hiljada koji su u septembru 1989. spektakularno pobjegli preko Ambasade Zapadne Njemačke u Pragu.

„Surovi koljač"

Honeker je pak bio spreman na krvave sukobe sa svojim sopstvenim narodom. "Honeker je već potpisao naredbu da se razmjesti vojska i podijelio je bojevu municiju. A u Drezdenu su već bili tenkovi... ", prisjeća se Vili Brant.

Na kraju je Honeker mogao da zahvali svom sopstvenom Politbirou da se u istoriju nije upisao kao surovi koljač, jer su njegovi "drugovi" 18. oktobra odbili naređenja. On u martu 1991. odlazi za Moskvu. Ali, ubrzo će ga ruska vlada isporučiti Njemačkoj kako bi odgovarao pred sudom po optužnici za ubistva na unutrašnjo njemačkoj granici.

Gorko je bilo za Honekera da je na kraju svog života boravio u istom zatvoru u kojem je bio i u mladosti, u Hitlerovo vrijeme kada je bio oštri protivnik nacista. S obzirom da je bolovao od raka, dozvoljava mu se odlazak u Čile početkom 1993. godine gdje su već bili njegova supruga i kćerka. Erih Honeker umire 29. maja 1994. u Santjagu de Čile. Tragično u životu i radu Eriha Honekera je to da je on koji je i sam bio progonjen u jednoj diktaturi, predvodio drugu diktaturu. No, toga do smrti nije postao svjestan - kako je zapravo od "dobrog komuniste" postao diktator.

Autor: Tom Geler/ Svetozar Savić

Odgovorni urednik Azer Slanjankić