Od ratnih zločina do razbijanja Beograda

U svjetlu najnovijih nasilničkih ispada u Srbiji, nameće se pitanje koliko je poricanje zločina od strane elite u ovoj zemlji uzrok da se danas čitave grupe mladih zapravo poistovjećuju sa zločincima, a neki od njih čak i sa nacizmom?

Prema novinskom piscu Teofilu Pančiću, nasilje u Srbiji je legitimirano pre više od 20 godina, a ono što danas gledamo je zapravo samo logična posljedica svega što se dešavalo: „Nasilje u Srbiji u posljednjih 20 i više godina suštinski nije delegitimirano, i to je sada društvo u kome su takve stvari ne samo moguće, nego je zapravo prosto nevjerovatno da svega toga nema još i mnogo više. Realno gledano, kako smo sijali u ovom društvu, mi zapravo još dobro i žanjemo.”

Neiskreno suočavanje s prošlosti

Svjesno ili nesvjesno, tek vladajuća elita i kroz nedavno usvojenu Deklaraciju o osudi zločina nad Srbima opet pokazuje da ne želi iskreno da uđe u proces suočavanja s prošlosti, smatra bivši državni sekretar u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Marko Karadžić: “Jedna ozbiljna zemlja, koja teži ka tome da promijeni sistem vrijednosti, da na iskren način osudi prošlost, morala je u takvu deklaraciju bar da stavi i osudu prema politici koju je provodio Slobodan Milošević, kako prema narodima i državama u regiji, tako i prema sopstvenom narodu.”

Karadžić za Deutsche Welle kaže da mladima u Srbiji nikada niko nije objasnio da je društvo u kome žive ne samo postratno, već i postgenocidno, iz čega proizlazi da se mladima neprestano nude pogrešni modeli: “Problem jeste u tome što mi nemamo jasan stav prema prošlosti i prema zločinima koji su se dogodili, niti zajedno i sistematski gradimo sistem vrijednosti, na kome možemo da podižemo mlade ljude koji bi od ove zemlje napravili nešto drugačije.”

Mladost ne garantira liberalne stavove

Teofil Pančić ocjenjuje da nije dovoljno to što je neko mlad da bi bio liberalniji od svojih očeva ili djedova: ”Jer ako on odrasta u kući u kojoj se vjeruje u tu vrstu zločina i u njegovu isplativost i legitimnost, ako on tako nešto čuje u svojoj ulici, ako on tako nešto čuje u školi, ako on to vidi na televiziji, ako on tu vrstu ‘misli’ razmjenjuje sa sebi sličnima preko interneta - pa šta možemo očekivati nego da i on bude zagovornik nečega što evo u ovom našem srpskom slučaju zvuči kao formula ‘Nož, žica, Srebrenica’.”

Zbog toga, smatraju naši sagovornici, uspoređenje sa generacijom unuka u Njemačkoj posle Drugog svjetskog rata, koja je svojim očevima i djedovima postavljala ključna pitanja o njihovoj ulozi tokom rata, na žalost za sada ne može da se prenese na slučaj Srbije. Naprosto zato što je u Njemačkoj generacija mladih počela da postavlja suštinska pitanja nakon 20 godina ozbiljnog rada s njima. Kako navode naši sagovornici, u Srbiji se na mladima ili ne radi, ili se, što je još gore, radi na veoma pogrešan način. Zbog čega smjena generacija može da znači da dolaze još gori od nas. Naravno, ukoliko se ti mladi, što bi rekao književnik Laslo Vegel, na vrijeme ne odreknu svojih očeva.

Autor: Dinko Gruhonjić

Odg. ur.: Z. Arbutina