Rijetko se ovdje, u političkoj centrali Evropske unije u Briselu, pokazuju osjećanja. Ali ovih dana, kada odlazak Ujedinjenog Kraljevstva postaje realnost, ništa nije kao inače. Otkako je održan referendum, neprestano sam izvještavao o Brexitu, analizirajući sve uspone i padove.
Sebe smatram hladnim, ali kada je u četvrtak uveče Veliki trg u srcu Brisela zasvijetlio u bojama britanske zastave i kada je nekoliko Britanaca posljednji put mahalo zastavom EU, ipak sam se naježio. U Briselu vlada sjeta, pa čak i tuga, jer je nakon 47 godina otišla važna, pragmatična i uspješna zemlja.
Po prvi put otkako sam dopisnik iz Brisela vidio sam kako u parlamentu spontano počinje da se pjeva jedna engleska pjesma i kako teku iskrene suze. Postoji i emocionalna, a ne samo racionalna veza sa Velikom Britanijom i Britancima, koji su učestvovali u radu institucija Evropske unije.
Ostaće simpatije prema ljudima u Kraljevstvu. U meni će ostati i lično nerazumijevanje Brexita. I nakon brojnih diskusija sa pristalicama Bregxta, nisam uspio da shvatim koju realnu prednost oni očekuju od izolacije.
Kod mnogih ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu, a prije svega kod nepredvidivog populističkog premijera Borisa Johnsona, ne radi se o privrednim ili političkim prednostima – već o osjećaju. Osjećaj da ste nezavisni, da niste pod ničijim uticajem. To je zapravo osjećaj da vam i dalje pripada mjesto imperije i dominacija svjetskim morima, a ne samo dio zajedničke velike sile Evrope.
Na kongresu Torijevaca jedna učesnica mi je rekla da želi da napusti EU „because we are British". To samopouzdanje, taj bizaran stav mi se čini kao glavni razlog Brexita i višedecenijskog spora u Velikoj Britaniji kada je riječ o EU i Evropi.
Ne pomažu argumenti da Britanci od 1973. godine nisu pod tuđim uticajem, već da su bili ravnopravni, a da su u nekim stvarima čak imali i povlašten položaj unutar EU.
Za pojedine političare Brexit je religija koja obećava spasenje. Kada se jednom izađe, sve će biti bolje? Pobijedio je populizam. Na Ostrvu je pobijedio kao i u SAD. Nije slučajno što su predsjednik SAD i britanski premijer najbolji prijatelji.
Žal zbog besmislenog odlaska u meni se miješa sa nekom vrstom uvjerenja da će na kraju ipak pobijediti razum. Ukoliko Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj nekad u budućnosti ponovo bude ekonomski teško, kao 1973. godine, onda će se vjerovatno sjetiti velike zajednice na kontinentu. Ukoliko se uvidi da je politički uticaj Velike Britanije nakon Brexita oslabio, onda će u Londonu možda ponovo da se razmisli o zajednici. Novo pristupanje EU u narednih deset godina nije isključeno.
Vjerujem da se britanski prijatelji bez potrebe upuštaju u opasnu avanturu. Da su povjerovali lažnim obećanjima. Osjećam žmarce niz kičmu. Jer Brexit je ipak osjećaj.