1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Je li moguće ukrupnjavanje opozicije u Srbiji?

Dragoslav Dedović
26. decembar 2020

Ukrupnjavanje opozicijeu Srbiji je poduhvat koji je trenutno u isto vrijeme i nužan i nemoguć. Mađarska opozicija je taj korak upravo učinila i gle čuda – u anketama je prvi put ispred Orbana.

https://p.dw.com/p/3nDGb
Serbien Belgrad Anti Coronamaßnahmen Proteste
Foto: Getty Images/AFP/O. Bunic

Pogledamo li koga je sve okupila mađarska opoziciona platforma onda je jasno zašto bi Orban morao da se zabrine. U zajedničkoj priči opozicije je i Jobik. Stranka je nastala kao „radikalna patriotska hrišćanska stranka“, pri čemu su patriotizam i hrišćanstvo godinama morali da ustuknu pred radikalnošću, anticiganizmom, antisemitizmom i homofobijom. Ali stranka je ipak doživjela transformaciju – sada sebe vidi u desnom centru, obraća se konzervativnom, umjereno proevropskom građanstvu. Što ne znači da za sobom ne vuče repove iz pubertetskih dana.

U istom bloku je i popularni gradonačelnik Budimpešte Gergelj Karačonj koji je uspio da Orbanovom Fidesu preotme mađarski glavni grad – a on je stasao u ekološko-liberalnom pokretu koji sa Jobikom ima malo šta zajedničkog. Tu si i mađarski socijalisti čija je bahata vladavina do 2010. ustvari omogućila uspon Fidesa. I njihov lider, bivši premijer Ferenc Đurčanj, uključen je u opoziciono okupljanje, iako je vlada kojoj je bio na čelu proizvela niz korupcionaških afera i političkih skandala.

Vjerovatno bi već na prvi pogled svako iz Srbije mogao da prepozna mađarske verzije Đilasa, Tadića, Obradovića. Ipak, fali nešto ključno, neki „srpski Dritan“ - u Mađarskoj sličnu ulogu igra gradonačelnik Budimpešte.

Šta je slično, a šta različito?

Opoziciona priča u Srbiji svakako ima izvjesne sličnosti sa mađarskom. Samo što je na sadašnji mađarski opozicioni blok ipak više ličio pokojni Savez za Srbiju, kakav god da je bio. Već je avgustovsko okupljanje 12 strančica oko imena Ujedinjena opozicija Srbije ustvari samo dodatno podijelilo ionako rascjepkanu opoziciju. U njemu nije bilo mjesta za štrajkbrehere koji su prekršili obećanje i izašli na izbore, ali ni za Dveri.

Tačno je da su ljudi popuz Sergeja Trifunovića, dok su šefovali u Pokretu slobodnih građana, napravili politički suicidalni luping, odlučivši da pristanu na naprednjačku igru i izađu na izbore. Sergej je imao viziju Skupštine kao najveće pozorišne bine Srbije i sebe kao glavnog psovača vlasti koji bolje od mucavih naprednjaka zna u koju kameru kada treba pogledati. Stranka je doživjela izborni debakl, Sergej Trifunović više nije alfa mužjak u toj političkoj formaciji.

Na čelo Pokreta slobodnih građana došao je Pavle Grbović – umjeren, mlad i televizičan čovjek. Ali bojkotaški blok nije htio da odškrine vrata koja je Sergej zalupio za sobom. Za one koji su izašli na izbore, pa makar samo na Vračaru, kao Tadićeva Socijaldemokratska stranka, nije bilo mjesta u Udruženoj opoziciji Srbije. Nepridruživanje Boška Obradovića novoj opozicionoj platformi kod jednog dijela potpisnika dočekano je sa olakšanjem.

Podjela podijeljenih

Tako je Savez za Srbiju u ime bojkotaškog čistunstva otišao na đubrište istorije. Nastao je klub „moralnih pobjednika“ koji teško da bi mogao da pokrene iz letargije onu Srbiju koja nije za Vučića, ali ne zna za koga bi bila.

Ni inicijativa Borisa Tadića da se razgovara o zajedničkom opoziconom djelovanju nije izrodila ništa veliko, jer se postignuti „dogovor o međusobnom nenapadanju“ sklapa samo među neprijateljima. Primirje umjesto zajedničke borbe.

Stranke slobode i pravde i Demokratske stranke su u decembru pokušale da premoste ovu protivrječnost i da resetuju saradnju sa strankama kao što je Pokret za promjene. To je dovelo do nove podjele na bojkotaške čistunce i bivše bojkotaške čistunce koji, eto, razgovaraju sa izdajnicima. Naprslina između Đilasa i Jeremića je samo još jedna vidljiva linija razgraničenja u sve manjem ataru koja naglašava razlike.

Opoziciona muka nije dovoljno velika

Da su Mađari učinili isto, u njihovom savezu ne bi bilo Jobika, ne bi bilo bivšeg premijera, a zeleni gradonačelnik Budimpešte bi se odavno sporječkao sa konzervativnim strujama. I od dogovora ne bi bilo ništa. Naravno, imaju oni još dovoljno vremena da to učine. Ali ovaj prvi korak je daleko ispred svega što je iznjedrila srbijanska opoziciona scena.

Dragoslav Dedovic Kommentarbild App
Dragoslav Dedović

Izgleda da opoziciona muka u Srbiji nije tako velika kao u Mađarskoj, gdje je Orbanova nadmoć aktere prinudila na saradnju. Ili je egomanija srpskih aktera mnogo veća. Ovdje je ipak riječ o opoziciji dobrim dijelom sačinjenoj od lidera koji su na lični poraz na unutarstranačkim izborima skoro redovno odgovarali napuštanjem Demokratske stranke i osnivanjem svoje partije u kojoj im niko neće protivrječiti. Lažna srpska dilema - jedna ili više kolona - ne može da prikrije nesposobnost takve opozicije da izrodi zajednička načela i da ih bez cjenkanja sprovede.

Ciljevi oko kojih su se u Mađarskoj okupili donedavno posvađani opozicionari nisu formulisani samo kao antiorbanovska poza, oni su suštinski: Nezasvisno pravosuđe, slobodni mediji, transparentno vođenje vladinih poslova sa obavezom da se građanima položu računi o trošenju novca poreskih obveznika, novi Ustav i novi izborni zakon, otvaranje dosijea bivših pripadnika i doušnika tajne službe, prevazilaženje podijeljenosti u društvu. Osim toga – na izbore 2022. šest mađarskih opozicionih stranaka izaći će sa zajedničkom listom kandidata za parlament i zajedničkim kandidatom za premijera.

Čije su rascjepkana i ekstremna opozicija?

Ako lideri srbijanske opozicije zbog svojih sujeta ne mogu da se dogovore oko toga ko je glavni, neka naprosto prepišu mađarski opozicioni program i obavežu se da će ga sprovoditi. Sve iz tog programa bi bilo blagorodno za Srbiju. Još jedna stvar bi bila odlična – neka se svi bivši nosioci vlasti na nivou države, a sadašnji opozicionari, obavežu da neće ponovo preuzeti ni jedan položaj u novoj vlasti. Neka nesebično rade na promociji novih lica. Tako bi pokazali da su razumjeli kako je opšti cilj važniji od njihove pojedinačne ambicije.

Potpredsjednik Narodne stranke Zdravko Ponoš je prije nekoliko dana rekao: „U ovom momentu format saradnje među opozicionim strankama je blokiran". Ako tako ostane onda će opozicija, uprkos nemogućim uslovima u kojima djeluje, biti jedina odgovorna za nepotrebno produžavanje bahate vladavine Aleksandra Vučića.

A izvan parlamenta će se politički i dalje ukrupnjavati samo slijepi bijes radikalizovanih grupacija koje sebe pronalaze negdje između Radulovićevih paranoidnih narativa i Noginog radikalnog desničarskog aktivizma. Spram njih lažni Evropejac Vučić svakako izgleda kao prozapadni garant stabilnosti.

Od rascjepkane opozicije za autokrate je bolja jedino ekstremna opozicija.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android