Opravdana nada za sve bivše štediše Ljubljanske banke

Deutsche Welle: Gospodine Mattil, šta konkretno znači presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u korist troje štediše stare Ljubljanske banke i Invest banke iz Beograda, u kojoj se navodi da im se mora isplatiti ukupno 200.000 DM pretvorenih u euro, plus visoke kamate za sve protekle godine i odštetu za nanijetu bol u visini od 4.000 eura po osobi?

Peter Mattil: Devedesetih godina su te banke, koje su prethodno pokrenule deviznu štednju i uzele od štediša milijarde, odbile da im isplate njihove ušteđevine. Tako su ove banke osnovale nove banke, preuzele i prebacile na njih imovinu ali ne i obaveze isplate devizne štednje. U slučaju Ljubljanske banke koja je sav kapital prebacila na Novu ljubljansku banku to je uslijedilo uz podršku novoosnovane države Slovenije, isto kao što je Invest banka u Beogradu imala podršku Srbije. Stoga je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ustanovio tešku povredu Konvencije o ljudskim pravima, jer je štedišama oduzeta njihova ušteđevina. Za troje štediša, koji su podnijeli žalbu presuda znači da mogu da zatraže svoj novac od država Slovenije i Srbije. Da li će ove države to dobrovoljno uraditi ostaje da se vidi.

DW: Da li sada nasljednice Ljubljanske banke i Invest banke moraju da isplate novac štedišama, u čiju korist je izrečena presuda?

Peter Mattil: Ovom presudom štediše ne mogu dati nalog sudskom izvršitelju da naplati novac. Sud za ljudska prava donosi samo načelne odluke. Ukoliko Nova Ljubljanska banka ili Invest banka u Srbiji ne budu isplatile staru deviznu štednju onima koju su dobili proces u Strazburu, oni moraju pronaći drugi način da dođu do svog novca. To znači da oštećene štediše moraju ponovo pokrenuti sudski postupak ili obratiti se Evropskom vijeću, koje mora da povuče konsekvence.

Štediša može voditi proces u Njemačkoj

DW: U kojem slučaju oni mogu podići žalbe pred njemačkim sudovima?

Peter Mattil: Mi, dakle moja advokatska kancelarija predstavlja niz klijenata koji su živjeli u Njemačkoj sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih godina. Oni su u to vrijeme ovdje u Minhenu pozivani i vrbovani reklamnom kampanjom da otvore štedne knjižice Ljubljanske banke i uplaćuju novac. U njemačkom zakonu postoji precizan propis po kojem takav štediša ima pravo da vodi proces u Minhenu. Dakle sve štediše mogu da podignu tužbu u onim mjestima u kojima su tada živjeli i gdje su otvorili štednu knjižicu.

DW: Šta presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu sada konkretno znači za stotine hiljada ostalih deviznih štediša, koji nikako da dobiju svoj novac?

Peter Mattil: Oni moraju krenuti u sudski postupak. Ako se odluče na podizanje tužbe u Minhenu, onda Sud mora uzeti u obzir odluku Evropskog suda u Strazburu. To znači da, shodno presudi u Strazburu, Slovenija štedišama mora da isplati stare devizne uloge. To je pravno-činjenično stanje. Njemačka je obavezna da sprovodi presude Evropskog suda za ljudska prava. Uostalom Slovenija i Srbija, odnosno sve države koje su pristupile Konvenciji također moraju poštovati presudu u Strazburu.

DW: Da li to zaista znači da stotine hiljada drugih štediša sada imaju opravdanu nadu da će jednoga dana doći do svog novca?

Peter Mattil: Svakako. To je sada opravdana nada. Pri tome ne mislim da će sada Srbija i Slovenija poslati pisma na adrese stotina hiljada oštećenih i reći im da postoji presuda Suda za ljudska prava u Strazburu i da shodno tome pošalju broj žiro računa da im se vrate pare. Ne, to sigurno neće uraditi. Stoga se svaki štediša mora aktivirati, pismeno se obratiti vladama Slovenije odnosno Srbije i zahtijevati svoj novac. Ako se ništa ne desi, dakle ako ne dobiju novac, oni onda moraju pokrenuti sudske procese i podići tužbe. U Njemačkoj to mogu uraditi oni koji su tu u to vrijeme radili kao gastarbajteri i žalba ima dobre šanse da prođe na sudu s obzirom na obavezujuću presudu Suda za ljudska prava u Strazburu.

"Zavjera i kriminalni akt"

DW: Kako se uopšte moglo desiti da je država Slovenija, koja je u međuvremenu i članica EU, bez obzira na sve garancije za uloge, sve ove godine mogla da odbija isplatu stare devizne štednje?

Peter Mattil: To se nije smjelo desiti. Država je garantovala za uloge. Kada se Jugoslavija raspala na pojedinačne države, oni su razmislili šta da rade sa novcem jer su znali da će štediše doći i tražiti svoj novac. Onda su uz pomoć Vlade, čak zakonski zaštitili Novu ljubljansku banku od tužbi. To je užasavajući postupak, po mom mišljenju prava zavjera i kriminalni akt. Jer oni su Ljubljanskoj banci oduzeli sve što posjeduje, tako da ljudi ništa ne mogu podići. Istovremeno su svu imovinu prenijeli na Novu ljubljansku banku, koja je štedišama stalno govorila da oni nisu pravni nasljednici stare Ljubljanske banke i da im stoga ne mogu isplatiti ušteđevine jer za to nisu nadležni.

DW: Ali Slovenija je u međuvremenu članica EU. Kako joj je uspjelo da sve to sprovede i pored strogih evropskih zakona koje mora da poštuje?

Peter Mattil: Postoji niz evropskih propisa koji se odnose na zaštitu potrošača. I te propise je Slovenija prekršila.

DW: Predstavnici Ljubljanske banke stalno su govorili štedišama da je novac nestao u Beogradu i da pitaju Miloševića šta je sa njihovim ušteđevinama. Kako vi to komentirate?

Peter Mattil: Mi samo znamo da je Ljubljanska banka čak i 1993. godine vrbovala štediše i da je pismeno tvrdila, a mi posjedujemo taj dokaz, da raspolaže imovinom od više od milijardu dolara. Uz to dolaze nekretnine, štedionice i sve drugo. Sve je to 1994. godine prebačeno na Novu Ljubljansku banku. Mi imamo bilanse obje banke, Ljubljanske i Nove Ljubljanske banke, koje je potpisala jedna osoba. Činjenica je da je Ljubljanska banka imala imovinu. Da nije, onda bi morala ići pod stečajni postupak, a Nova Ljubljanska banka bi morala početi od nule. Ali to nije bilo tako. Imamo i dokaze da je Ljubljanska banka 1993. čak uzimala nove uloge od štediša, iako je te iste godine u toku bilo osnivanje Nove Ljubljanske banke i prebacivanje novca iz stare u novu banku."

DW: Šta konkretno sada mogu da urade ostale oštećene štediše, s obzirom da mnogi od njih, koji su podigli žalbe pred sudovima u regionu, nisu uspjeli da dobiju svoj novac.

Peter Mattil: Oni to mogu da urade i u Njemačkoj, ako su u vrijeme otvaranja štedne knjižice tamo živjeli. To je slučaj, kako ja procjenjujem stanje stvari, sa većinom štediša. Nakon podizanja tužbe, u roku od nekoliko mjeseci oni će dobiti termin pred sudom a onda i presudu, za BiH vam ništa ne mogu reći jer ne znam kakva je tamošnja procedura. Znam samo da su mnogi pokušali pred sudovima u regionu i da nisu uspjeli. Stoga je možda i pametnije da vode parnicu u Njemačkoj. A svakako oni koji su u vrijeme otvaranja knjižice živjeli u Zirihu, Beču ili Francuskoj, mogu tamo povesti postupak.

DW: Da li to za oštećene štediše zaista znači opravdanu nadu u povrat njihovih uloga?

Peter Mattil: Svakako, pod uslovom da sud donese pravosnažnu ulogu. Stoga bih poručio štedišama da se pobrinu da isprave nepravdu, a ne da sjede kući kao posljednjih 20 godina i da čekaju da se stvari same od sebe riješe ili da se desi čudo. Oni sada moraju biti aktivni i izboriti se za svoje pravo.

DW: A oni koji nemaju novca za sudski postupak?

Peter Mattil: Tu moramo vidjeti šta se može uraditi. Neki imaju osiguranje, koje plaća troškove za vođenje parnice. Postoji i novčana pomoć za vođenje sudskog postupka, rješenje se uvijek može pronaći."

Autorka: Jasmina Rose

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić