Opravdanje za rat u Iraku treba tražiti u budućnosti, ne u prošlosti

Kada su američke bombe počele padati po Bagdadu, da li je u tom gradu odista bilo nečega što ugrožava sigurnost svijeta? Da li je uopšte dozvoljeno baciti pogled unazad u trenutku kada su svi jedinstveni u mišljenju da se treba okrenuti budućnosti Iraka i osiguranju mira na Bliskom istoku? Prošlost je iza nas. Svi gledaju naprijed i žele miran i demokratski Irak. Na taj način se ispostavlja da je cinični račun Bushove vlade bio sasvim u redu. Pobjednici pišu istoriju, poraženi fusnote, odnosno primjedbe.

SAD su rat počele uz tvrdnje da irački diktator Sadam Husein raspolaže oružjem za masovno uništenje. Ovo zamazivanje očiju svijetu je vrhunac dostiglo nastupom Colina Powella na sjednici Vijeća Sigurnosti. Očito su te tvrdnje bila pogrešne. Nakon inspektora UN-a, ni američki eksperti nisu u Iraku pronašli ništa od tog oružja.

Razlog broj dva za rat protiv Iraka su tvrdnje kako Sadam Husein predstavlja opasnost za mir u svijetu jer saradjuje sa terorističkom mrežom Osame Bin Ladena. U medjuvremenu znamo da je Sadam terorisao vlastiti narod, ali se taj terorizam završavao u okviru iračkih granica. Stoga se roditelji i djeca, braća i sestre američkih vojnika stacioniranih u Iraku moraju zadovoljiti utješnim razlogom zbog kojeg njihovi najmiliji vode rat: američki vojnici su oslobodili jedan narod ispod čizme diktatora i sada oružjem obezbjedjuju put Iraka ka demokratskom društvu.

U tome nema ništa loše, naprotiv. Ono što je za osudu je ponašanje Bushove vlade koju prije dvije godine nijedan razlog nije mogao spriječiti u namjeri da se započne rat. Čak ukoliko nakon nekoliko godina ili desetljeća rezultat svega bude demokratski Bliski istok, ostaje činjenica da se ovaj rat zasniva na lažima. Opravdanje za rat tako na neki način leži tek u budućnosti. Svi se nadaju da će budućnost biti bolja od prošlosti koju je irački narod imao. Stoga se s razlogom očekuje angažman medjunarodne zajednice. Ali upravo zato se treba prisjetiti toga kako je sve počelo, bez obzira na to što u Washingtonu niko više ne postavlja to pitanje.