Opsada Sarajeva omča oko vrata cijeloj BiH

"Osvjedočio sam se svojim očima i ušima da je bošnjačka populacija - posebno žene i djeca - bila izložena većim surovostima i patnjama od bilo koga u Evropi od kraja drugog svjetskog rata," rekao je Džeremi Bouen (Jeremy Bowen), novi svjedok tužilaštva na suđenju Radovanu Karadžiću, koje je danas nastavljeno nakon novogodišnje pause.

Bouen je britanski novinar, koji je za televiziju BBC izvještavao iz rata u Bosni i Hercegovini. Njegove reportaže za tu televiziju o izbjeglicama iz Bosanskog Petrovca, Prijedora, Banja Luke i Bijeljine, emitovane u sudnici Haškog tribunala, ilustrovale su tu tvrdnju.

Etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata sa teritorija pod kontrolom Srba utvrđeno je kao neosporna činjenica, i bilo je ratno sredstvo isto koliko i oružje, naglasio je svjedok. Provođeno je cijelog rata, samo se mijenjao način na koji je korišćeno. Na početku rata, 1992. godine, bili su to nemilosrdni progoni, kojima su prethodile prijetnje, mučenja i ubijanja; kasnije od 1994. pa do kraja rata, bilo je "zvaničan postupak" pod kontrolom funkcionera Republike Srpske, istakao je Bouen, odgovarajući na pitanja tužioca.

Naveo je i jedan primjer "zvaničnog postupka", sadržan u jednoj od njegovih reportaža. U Bijeljini je upoznao izvjesnog Vojkana Đurđevića, koji je kao član "Regionalne komisije za slobodu kretanja" pred kraj rata organizovao "premještanje nesrpskog stanovništva" autobusom do linija fronta, odakle su mogli "ići kud god su željeli". Nije bilo više ubijanja niti prijetnji oružjem, ali "Nesrbi" su morali otići, rekao je Bouen i naveo kako se Đurđević hvalio da je organizujući "humano premještanje stanovništa" spasio život hiljadama ljudi i da zato zaslužuje Nobelovu nagradu.

Nakon noćne more, očaj

U drugom dijelu svjedočenja Džeremi Bouen je govorio o situaciji u Sarajevu, iz kojeg je povremeno izvještavao cijelog rata. Opsada Sarajeva bila je sredstvo svestranog pritiska na bošnjačko stanovništvo u cijeloj Bosni i Hercegovini; ona je bila kao omča oko vrata, koja se stezala ili popuštala, objasnio je svjedok Bouen, u zavisnosti od situacije na drugim linijama fronta. Ako bi Armija BiH poduzela intenzivnija ratna dejstva bilo gdje u BiH, granatiranje i snajperska vatra na glavni grad Bosne i Hercegovine bi se pojačavali, ako nije bilo ratnih dejstava drugdje, i opsada je bila manje surova.

Svjedok Bouen je naveo kako se uvjerio da su građani Sarajeva bili u psihološki težoj situaciji 1995. nego 1992. godine. U početku rata granatiranje grada i oskudica svega što je neophodno za život bili su najteži, ali su stanovnici imali nade da će se sve to uskoro završiti kao "noćna mora"; pred kraj rata sve je obuzeo očaj, nade više nije bilo, ljudi nisu vjerovali ni u mirovne pregovore, obrazložio je Bouen, a granatiranje i snajperska vatra bili su sastavni dio njihove svakodnevice, kojoj nisu viđeli kraj.

"U Sarajevu se moglo poginuti u bilo kojem trenutku: trebalo se samo zadesiti na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Jer na brifinzima u UNPROFOR-u smo svakog jutra dobijali izvještaje o broju granata ispaljenih na grad. Te brojke su gotovo redovno bile četverocifrene", rekao je Bouen u sudnici Haškog tribunala.

U unakrsnom ispitivanju, koje je počelo pred kraj današnjeg zasjedanja i nastaviće se sutra, optuženi Karadžić, kao sopstveni branilac, nastoji da pobije te tvrdnje svjedoka, zastupajući kao i u cijeloj svojoj odbrani da su snage Armije BiH granatirale svoj glavni grad i otvarale snajpersku vatru na njegove stanovnike.

Autor : Dževad Sabljaković

Odg. urednik: Jasmina Rose