Elita u Srbiji distribuira vlastitu odgovornost na građane

DW: Vaša predstava „Srebrenica. Kada mi, ubijeni, ustanemo" u kojoj Vi demontirate duhovni i politički establišment u Srbiji koji odbacuje svaku odgovornost za ratove u Hrvatskoj i BiH, prikazana je prije nekoliko dana u Briselu a premijerno je izvedena prije dvije godine u Beogradu. Na kakav je odjek naišla u javnosti?

Zlatko Paković: U Srbiji nijedno pozorište nije htjelo da primi ovu predstavu na gostovanje, tako da je ona igrana u vanpozorišnim institucijama. Izvedena je 5 puta u Centru za kulturnu dekontaminaciju, gdje je bila i premijera 11. jula 2020. Predstava je na određeni način to sve i predvidjela. Ali, radimo polako, svakodnevo da se ta promjena dogodi i da ljudi prihvate gole činjenice o surovim stradanjima nevinih ljudi, koja su uzrokovali ljudi koji su državljani Republike Srbije. Ključ i razlog moje predstave je da ukažem na kulturnu elitu koja istu matricu održava i dan danas, kao što je to činila i prije 27 godina. Riječ je čak o istim personama. 

Predstava nije igrana ni u Srebrenici. Zašto?

„Mi smo prošle godine imali sve pripremljeno. Predstava je trebala da se igra u Potočarima, u fabrici u kojoj su ljudi a potom žrtve genocida bili držani – na mjestu gdje se inače održava komemoracija. A onda je u posljednji čas otkazana. Izgleda da je nekome zasmetalo što se u predstavi govori o nekim problemima, na koje preživjele žrtve nailaze od vlastite bošnjačke elite. Kaže se da je Cvijet Srebrenice veliko pranje novca, što se bazira na istraživanju bh. autora Avde Avdića za Žurnal.info. Govori se o upetljanosti sestre bivšeg reisa efendije Cerića u tu priču ali i nekoj pronevjeri novca od strane Nasera Orića. Ali, to su stvari koje su u predstavi manje bitne, zato što ona govori o odgovornosti srpskog društva i o krivici režima Slobodana Miloševića.

U predstavi tematizujete kako Vas taj najuticajniji establišment, a to su stvarni likovi koje prozivate u predstavi, napada kao izdajicu roda svog i mrzitelja Srbije, izražavajući odvratnost prema Vama i Vašem imenu. Da li još dobijate ozbiljne prijetnje smrću?

One do sada nisu realizovane. Policija je reagovala, a u međuvremenu su prestale. Bilo je mučno. Ozbiljno ugrožavanje slobode govora je ostalo ali meni je najmučnije bilo što su pozorišne institucije i institucije kulture ćutale.

Kako to objašnjavate?

Velika je propaganda, servira im se da bi se priznavanjem genocida u Srebrenici navukla krivica na srpski narod. I to iz svih medija i iz usta najodgovornijih političara. Prije svega govorim o predsjedniku Srbije a zatim i svim ostalim ministrima. To je smrtno opasna floskula i netačno jer krivicu snosi režim i oni koji su ga podržavali kao i oni ljudi koji su ideološki poduprli zločine. Dakle, ne građanke i građani Srbije i ne Srbi, ma gdje god bili, a prije svega u Srbiji. Tu pervertiranu laž prihvatili su kao neku istinu i u tome je problem. A zapravo je riječ o tome da bi upravo priznavanjem genocida u Srebrenici sa nevinih ljudi, koji s tim zločinom nemaju ništa, niti su ga podržavali, niti bi ga podržali, bila skinuta ta lažna krivica, koju joj nameće vlastita elita. 

Zašto elita to radi? 

Pa zato da bi sa sebe skinula odgovornost. Politička, ekonomska i kulturna elita u Srbiji distribuira vlastitu odgovornost na svoje građane a istovremeno uzurpira nacionalni dobitak u privatne džepove. Dakle s jedne strane novac se uzurpira a krivica se distribuira i to je ta odvratna logika nacionalizma povezana uvijek sa profitom. 

U Briselu ste, prije projekcije predstave, studentima održali masterclass predavanje. O čemu ste sve govorili? 

Govorio sam o odgovornosti pozorišta, zašto je pozorište politična umjetnost i posljednje utočište progonjene riječi i nalazio primjere iz belgijske kolonijalne prošlosti. Pozorište ima zadatak da publiku pretvara u javnost. Postoje razni načini kako se izbjegava odgovornost prema istini i ja sam to objašnjavao. Često to bude ne samo na svjesnom nivou kao laž, nego bude neiskrenost koja je dublje fundirana, nesvjesno. Objasnio sam im zašto je bitno da se Srebrenica imenuje kao genocid i da se to prihvati i razumije. A oni su onda prepoznali stvari iz sopstvene kolonijalne prošlosti. 

Šta se mora desiti u Srbiji, da bi se stvari promijenile?

Mora se promijeniti režim i kulturna politika. Najvažnija ministarstva su ministarstva kulture i prosvjeta. Kako i šta učimo, na taj način se pripremamo za budućnost. Ako smo toliko zakopani u prošlost i ne uspijevamo da je razriješimo, ako mi i danas, s 27 godina nakon genocida u Srebrenici i potpisivanja Dejtonskog sporazuma živimo kao da je on potpisan prije 27 dana, onda ne treba da se čudimo što je to tako.

Ima li pokušaja mladih u Srbiji da se suoče s prošlošću?

Ima. Jedan od najdjelotvornijih pokušaja mladih je da to sve zaborave. Zato mora doći do promjene kulturne matrice koja se ponaša kao da će rat sutra da se ponovo vodi.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu