"Papa Franjo je jedinstven čovjek"
16. maj 2018
Toliko blizu jednog papu još ni jedan film nije prikazao. Njemački režiser Wim Wenders je strpljivo od kraja 2013. godine radio na svom dokumentarnom filmu o poglavaru Rimokatoličke crkve. Njegovo 96-minutno djelo "Papa Franjo - čovjek od riječi", koje je u nedjelju navečer prikazano na Filmskom festivalu u Cannesu, u izvannatjecateljskom programu, je putovanje sa ovim neobičnim čovjekom, susret i meditacija u najboljem Wendersovom stilu.
Na početku kamera dugo pokazuje Assisi gradić u srednjoj Italiji. Od vremena Franje Asiškog (1181-1226), Assisi je nešto kao katolički protu-Rim, Franjo, dijete bogatih roditelja, se radikalno posvetio siromašnima, doslovno se ogolio pred svojim Bogom, ponovo otkrivajući svijet stvorenja. Kada se iz off-a začuje zvonki glas Wima Wendersa on podsjeća na dijelove filmova "Nebo nad Berlinom" ili " Sol zemlje". Već na početku je i film "Meditacija o vremenu". 14. juna ovaj dokumentarac dolazi u kina.
Kamera prikazuje Jorgea Maria Bergoglia, koji je odjednom postao Papa Franjo, kada izlazi sa konklave na balkon u Bazilici Sv.Petra, nakon čega ga prikazuje na njegovim putovanjima po svijetu: u opasnoj siromašnoj četvrti u Riju, zatvoru u SAD-u, na Lampeduzi, ostrvu prepunom izbjeglica, u otrcanom romskom naselju na rubovima Rima, među žrtvama uragana na Filipinima. Djelomice je riječ o neobjavljenim briljantnim slikama iz zbirke Vatikana.
Tzv. svjetski velikani, Trump, Obama, Putin ili također Merkel, su na marginama, lica samo za sekunde. Da, Franjo ih susreće. No istinski se sastaje sa nekim drugima. Primjerice u Rio de Janeiru. Tu papamobil prolazi ulicama, dok ga masa pozdravlja. Franjo čas maše, čas blagosilja. Duga, brza vožnja, poput vrtloga u filmu je popraćena pjesmom Južnoamerikanke Mercedes Sosa. Sve dok se Franjo naglo ne zaustavi. On je u masi prepoznao staru časnu sestru koju je sreo 1969. godine. Dvoje starih poznanika se dugo drže u zagrljaju. Kasnije sestra Marija Eufemija sa sjajem u očima stoji ispred kamere i kaže: "Bog nam je poslao papu kojeg svijet upravo treba." Momenti kao ovaj su za Franju posebni susreti. Grljenje sa zatvorenicima, dodirivanje bolesnih.
Smrtnobolesno dijete
U jednom trenutku Franjo priča o tome kako je saznao za želju osmogodišnjaka, teško oboljelog od karcinoma, da jednom razgovara sa Bogom. Tako je on pozvao telefonom, no dječak je spavao. Papa je stoga ostavio poruku na elektronskoj sekretarici. Pokušao je drugi put, ali opet bez uspjeha. U konačnici je dobio dječakovu majku. Jako oslabljeni dječak ga je još samo mogao slušati, a onda se zahvalio papi. Nekoliko sati kasnije, kaže papa, dječak je preminuo. Papa citira njegovu poruku "Grazie, Grazie". No patnja u svijetu papu okružuje. To da dugi pasaži iz razgovora koji potiču od ukupno četiri intervjua sa Franjom djeluju tako blisko Wenders je postigao jednim tehničkim trikom. On sam se nije želio pojaviti u filmu kao neko ko vodi intervju, tako da Franjo govori direktno u kameru sa telepromterom, ali umjesto teksta sprava pokazuje Wendersovo lice. Franjo sluša njegova pitanja, odgovara svom sugovorniku i "kroz" Wendersa govori u kameru. I to promatraču stvara osjećaj bliskosti koji je blago rečeno neuobičajen.
Nije film o papi, već film sa njim
Wenders je, u jednom intervjuu, rekao da nije želio napraviti biografski film o Franji, već "film sa njim". On je rekao da su mu bile važne ideje ovog pape. A Wenders je ovu otvorenost prema svim ljudima za socijalne probleme svijeta "posebice ogromne izazove prijeteće klimatske katastrofe što ga čini jedinstvenim."
Koliko su Franjo i sistem crkve također u napetom odnosu pokazuje to jedan detalj. U filmu papa zahtijeva, ono što je već uradio u intervjuima 2013. i 2016. godine, "nultu toleranciju" kada je riječ o seksualnom iskorištavanju djece od strane svećenika. "Crkva mora kazniti krivce", poticati prosvjetljenje i surađivati sa državnim pravosuđem, kaže on.
Bez tolerancije prema pedofiliji u crkvi
Sada, u prvim mjesecima 2018. godine, pažnju pape Franje skoro da ne zakuplja ni jedna druga tema kao slučajevi pedofolije od strane svećenika u Čileu, koje je on sam, kada je posjetio zemlju u januaru, odbacio kao nedokazane. Bila je to katastrofa. Više puta se javno ispričavao, razgovarao sa žrtvama, te sada sve biskupe iz Čilea pozvao u Rim. "Nulta tolerancije", kaže on u filmu. "Nema ni jednog drugog izlaza: nulta tolerancije." Primjer pokazuje jaz između ovog sistema i onog Franje, koji je krenuo na put sa takvom odlukom. Tu čujemo tako topao, miran glas Wima Wendersa, njegovo divljenje time da se niko prije njega nakon imenovanja za papu nije odlučio uzeti ime Franjo, ovog "revolucionara ne samo cijelog kršaćanstva, već i cjelokupnog čovječanstva".
Wim Wenders, katolik, se odvažio napraviti skoro nježan film o ili sa Franjom, za njega veoma "jedinstvenom osobom". To nije film o crkvi. Pa ipak: Film pokazuje da ova skoro 2000 godina stara institucija - zajednica vjernika, čas snažan sistem moći, čas globalni pokret promjena - nakon ovog čovjeka sa "kraja svijeta" više neće biti ista, i više ne može biti ista.