"Partizani" se vraćaju u Drvar

Strmim putem penjemo se ka Titovoj pećini. Većina posjetioca su stariji ljudi, koji uprkos napornom penjanju ne odustaju i idu do samog ulaza u pećinu. „E da sam znao da je ovako naporno nikad se ne bih penjao“, kaže jedan posjetilac. U Drvar se partizanska tradicija, zajedno sa njegovim predratnim stanovnicima, polako vraća. Koliba na ulazu u pećinu, koju su 1992. godine zapalili Srbi, obnovljena je prije nekoliko godina.

Titov muzej, koji je opljačkala i zapalila hrvatska vojska nakon što je 1995. godine zauzela Drvar, obnovljen je 25. maja ove godine, dok spomenik ustanka još uvijek čeka na obnovu.

Većina eksponata iz muzeja opljačkana

Petar iz Gradiške, kaže da mu je drago što je ponovo posjetio Titovu pećinu. „Ovdje dolazim drugi put poslije 40 godina. Meni ovo mjesto znači sjećanje na one dane koji će se teško ikada ponoviti“, priča on.

Drago Trninić, viši kustos muzeja RS, rođen je u Drvaru i zajedno sa opštinskim vlastima, odgovoran je za obnovu Titovog muzeja. Kaže da je prije rata to bio jedan od najpoznatijih i najposjećenijih muzeja, koji je godišnje posjećivalo između 300 i 400 hiljada ljudi.

Kaže da je obnova muzeja bila veliki izazov. Većina eksponata uništena je ili opljačkana, a neki predmeti od neprocjenjive vrijednosti završili su u muzejima i privatnim kolekcijama širom svijeta. „Mi imamo neke podatke da je naš najpoznatiji eksponat originalna uniforma Josipa Broza Tita koja je šivena ovdje 25. maja 1944. godine, završila u Montrealu u Kanadi. Neko ko je znao za to je, kad je Drvar zauzet 1995. godine, uzeo uniformu i ponudio muzeju u Beogradu a potom nakon što taj muzej to nije otkupio on je našao načina da to završi u Montrealu“, kaže Trninić.

U Drvaru još postoji tradicija NOB-a

Anka Papak-Dodig, načelnica opštine Drvar, kaže da se tradicija NOB-a obnavlja i uz pomoć stranih donacija. Za obnovu spomenika ustanicima, za sada ipak nema novca, mada kaže da se na tome radi. Načelnica kaže da se tradicija NOB-a u Drvaru osjeti na svakom koraku. „Osjeti se zaista puno. Vi vjerovatno niste bili tu za 25. maj kada je bilo otvaranje. Ovdje je bilo oko 3.000 ljudi. Ljudi polažu puno pažnje tom trenutku jer se zna da je ovdje 1944. godine bio jedini neuspjeli desant“, navodi ona.

„Čekam da umrem u Drvaru“

Ali, za ljude u Drvaru, u ovom trenutku najveći problem je održivi povratak. Papak Dodig kaže da se od 17.600 ljudi, koliko je živjelo prije rata, vratilo tek njih polovina.

Gojko je jedan od povratnika i njegova priča tipična je za skoro svakoga koga danas zateknete u Drvaru. „To da li će biti bolje ne zavisi od nas, to zavisi od političara. Ja sam starija generacija. Čekam penzije i što se kaže, da umrem u Drvaru. Imam 33 godine radnog staža, trenutno radim kao čuvar i živim od plate od 400 maraka, i to je to“. Načelnica Drvara kaže da Dani drvarske drenjine i tradicija NOB-a nisu dovoljni da bi se ljudi vratili. Živi se od ekonomije, i dok se ne obnove privredni kapaciteti, kaže ona, teško je očekivati da će se ljudi vratiti u Drvar.

Autor: Dejan Šajinović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić