Pjiongjang i Berlin - krčkanje na tihoj vatri

Jedan službenik njemačke ambasade je povučen iz Pjongjanga a jedan iz Sjeverne Koreje je, kažu, odliteo u Pjongjang, ali diplomatski odnosi Njemačke i Sjeverne Koreje ipak nisu prekinuti. To je izjavio njemački ministar spoljnih poslova Zigmar Gabrijel u Vašingtonu. Još krajem jula, Ministarstvo spoljnih poslova je povuklo dvojicu svojih službenika iz Pjongjanga i od dvoje službenika sjevernokorejske ambasade u Berlinu zatražilo da odu kući. Aktuelna mjera je reakcija na najnovije testiranje sjevernokorejske rakete.

Njemačka je jedna od 30-ak zemalja koje imaju ambasade u Sjevernoj Koreji – i to na mjestu bivšeg diplomatskog predstavništva DDR. To je veliko zemljište, toliko veliko da se na njemu nalazi i više drugih ambasada kojima je Njemačka iznajmila zgrade. Na primjer, ambasade Švedske i Velike Britanije. Sjeverna Koreja je decenijama održavala diplomatske odnose sa bivšom DDR.

Prijatelji iz DDR-a

DDR je uvijek bila važan partner Sjeverne Koreje u Istočnom bloku. Dvije zemlje su bile u dobrim odnosima još od 1949. Sljedeće godine je izbio Korejski rat; kada su borbe okončane tri godine kasnije sporazumom o primirju, Korejsko poluostrvo je velikim dijelom bilo pretvoreno u prah i pepeo. U Sjevernoj Koreji je poginulo oko 2,5 miliona ljudi. Zemlja je bila upućena na tuđu pomoć. A ona je, između ostalog, stizala i iz Istočnog Berlina.

„Postojali su programi pomoći, krediti i trgovinski sporazumi", kaže Bernd Štever, istoričar sa Univerziteta u Potsdamu: „U suštini je DDR trebalo da šalje Sjevernoj Koreji industrijska dobra ili novac. Najčešće se radilo o tzv. kompenzacijama – Sjeverna Koreja nije plaćala novcem, već drugim dobrima, robu koju je primala. „To su bile u prvom redu sirovine, u pravilu metali. Na drugim područjima je bilo problema, DDR nije htela da preuzima proizvode poput odjeće i trikotaže, jer ih je smatrala nedovoljno kvalitetnim".

Političko prijateljstvo

Posebno spektakularan primjer pomoći iz Istočne Njemačke je – projekat Hamhung. Lučki grad Hamhung – drugi po veličini poslije Pjongjanga – bio je gotovo potpuno uništen u bombardovanju, „a onda je DDR investirala milione u njegovu obnovu. Ona je tako reći dala Sjevernokorejcima čitav jedan socijalistički grad – kao dobrovoljni prilog". Između 1954. i 1962. su uz pomoć radne snage iz DDR-a tamo nastajale stambene četvrti, industrijska područja, bolnice i škole.

Visoki predstavnici te dvije zemlje su se međusobno posjećivali, kaže Štever: „Vjerovatno najpoznatiji sastanak je održan 1956. kada su se sastali ministar spoljnih poslova Sjeverne Koreje i ambasador DDR. Doduše, ti bilateralni odnosi su više imali karakter političkog prijateljstva nego iskrenog odnosa.

Stigli gastarbajteri

Poslije 1960. trgovinski odnosi su počeli da zapinju, kako kaže Štever, i to iz jednog jedinog razloga, a to je – novac. DDR je smanjivala obim pomoći jer je i sama jedva sastavljala kraj s krajem. A ni roba iz Sjeverne Koreje joj nije bila prijeko potrebna.

Na političkom nivou, odnosi su postali jednostavniji. „Obje vlade su to smatrale razumnim rješenjem. Dobri bilateralni odnosi i prijateljstvo među narodima – to je ostavljalo dobar utisak". Došlo je i do direktne razmjene između bratskih država. Tako su, na primjer, mladi Sjevernokorejci dolazili u DDR da studiraju, kako bi stekli znanja potrebna za obnovu njihove zemlje. Od šezdesetih godina pa do pada Gvozdene zavjese, u DDR su radili radnici iz drugih socijalističkih zemalja – vremenski ograničeno i bez namjere da tamo ostanu.

„Jednocifrena" ambasada

Pad Berlinskog zida u novembru 1989, slom DDR i njemačko ujedinjenje u oktobru 1990, događaji su koji obilježavaju zaokret u odnosima sa Sjevernom Korejom. Pjongjang je bratskoj državi koja je upravo nestajala ponudio nešto interesantno, naime – azil sa smijenjenog predsjednika Eriha Honekera. „Honeker se na kraju odlučio za Čile, ali Sjeverna Koreja je bila jedna opcija", kaže Štever.

Poslije političkog zaokreta, diplomatski odnosi su najprije čitavu deceniju bili zamrznuti. Savezna Republika Njemačka je u prostorijama bivše ambasade DDR održavala samo jedno zastupništvo za zaštitu svojih interesa (njegova sila-zaštitnica je bila Švedska) a bivša sjevernokorejska ambasada u Istočnom Berlinu je imala samo „Kancelariju za zaštitu interesa DNRK" (sila-zaštitnica: Kina). Prvog marta 2001, Savezna Republika Njemačka je zvanično uspostavila diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom, doduše, u mnogo skromnijem obimu nego nekada DDR. Broj službenika njemačke ambasada u Pjongjangu je jednocifren.

Nemačka – bez uticaja

Uticaj Njemačke na rukovodstvo u Pjongjangu praktično ne postoji, kaže Štever: „Njemačka ima uglavnom ulogu gledaoca, bilo da se radi o pitanima ljudskih prava ili o raketama i atomskim bombama. Glavni igrači su Kina i - u određenoj mjeri – Rusija. Njemačka se nadala da bi mogla da bude neka vrsta posrednika između Sjeverne i Južne Koreje. „Tada je vladala velika euforija oko toga šta je moglo da nastane poslije kraja Hladnog rata. Ali, potcjenjuje se činjenica da sjevernokorejsko rukovodstvo propast DDR-a vidi upravo kao primjer za to kako to ne treba činiti".

I pored ograničenih mogućnosti, njemačka vlada smatra da je važno da ima ambasadu u Pjongjangu. „Šansa da se dobije bilo kakav uticaj postoji samo ako postoji zvanično zastupništvo", objašnjava istoričar Štever, „ali činjenica je da to do sada nije uspjelo. Njemačka jednostavno nije tako važna u tom dijelu svijeta." I kada je riječ o aktuelnoj krizi, Berlin nema polugu koju bi moglo da pokrene i da neki doprinos rješenju. Povlačenje nekih službenika ambasade je samo simboličan gest: „Njemačka, osim retorikom poput Gabrijelove, ne može da učini ništa".

Možda poneki savet...

Od uspostavljanja diplomatskih odnosa prije gotovo 17 godina, a prema navodima Ministarstva spoljnih poslova u Berlinu, Sjevernu Koreju još nije posjetio nijedan njemački ministar, dok je sjevernokorejski ministar sporta 2011. doputovao na otvaranje Prvenstva svijeta u ženskom fudbalu. Pokrajinski političari i uposlenici parlamenta su, međutim, često putovali za Pjongjang.

U jesen 2015, u jednoj takvoj delegaciji koja je putovala u Sjevernu Koreju bila je i Berbel Hon, tada zamjenica šefa poslaničkog kluba Saveza 90/Zelenih u Bundestagu. Ona je u razgovoru za DW rekla: „Tamo nemamo veliki uticaj. Ali, možda možemo da damo poneki savjet ili prenesemo neku poruku. To je za mene okvir u kojem možemo da se krećemo".

Ambasada radi – do daljnjeg

U razgovorima, koje je u Pjongjangu vodila Berbel Hon, radilo se o osjetljivim temama kao što je situacija sa snabdijevanjem stanovnika Sjeverne Koreje hranom: „Smatram da smo bili vrlo otvoreni i da smo domaćine otvoreno suočili sa nekim stvarima, ali smo o tome prethodno porazgovarali sa njemačkim ambasadorom, jer smo morali da znamo koliko daleko smijemo da idemo u argumentovanju".

A njemački ambasador je Tomas Šefer. Taj 65-godišnjak je iskusan poznavalac Sjeverne Koreje, koji je tamo već drugi put u službi. Prvi put je to bio od 2007. do 2010. godine prije nego što je na tri godine otišao na jednu dužnost u Latinskoj Americi. Od 2013. je ponovo u Pjongjangu. Ambasada će biti otvorena do daljnjeg, tako to hoće njemački ministar spoljnih poslova. No, od prije nedjelju dana, Tomas Šefer tamo ima jednog službenika manje.