Podjela zemlje u sjenci rata

Pitanje krivice za Prvi svjetski rat dugo se smatralo definitivno riješenim. Kao i sve druge države saveznice, i Grčka je 1919. u Versaju potpisala mirovni sporazum kojim se krivica za rat pripisuje isključivo Njemačkoj i njenim saveznicima. Međutim, u posljednje vrijeme ima i diferenciranih stavova, čak i onda kada glavni krivci i dalje ostaju isti.

Tanos Veremis, profesor novije istorije na univerzitetu u Atini kaže: „Bila je to velika greška Njemačke, to što se naoružala i krenula u sukob. Nemačka je tada bila zemlja u ekonomskom poletu, mogla je da dominira Evropom bez upuštanja u sukobe. Prije je Engleska imala interes da dođe do direktne konfrontacije, i u retrospektivi, taj rat je Engleskoj zaista mnogo više koristio nego Njemačkoj.“

Politikolog iz Atine Veremis smatra da je time odgovoreno na pitanje o odgovornosti Srbije: Gavrilo Princip je ubio prestolonasljednika Austro-Ugarske i tako pokrenuo rat, međutim atentat u Sarajevu nije bio pravi razlog za rat, već samo njegov okidač.

Meletis Meletopulos, politikolog iz Atine, docent na Akademiji ratne marince, smatra da je rat izbio zbog geopolitičkih interesa. Saveznici su htjeli da spriječe Njemačku da kolonizuje oslabljeno Osmanlijsko carstvo i na taj način preuzmu kontrolu nad istočnim Sredozemljem i naftnim rezervama na Bliskom istoku. Širenjem njemačkog utjecaja, britanska imperija bila bi oslabljena, ako ne i potpuno „uklonjena“, smatra taj politikolog koji je doktorirao u Ženevi.

Svjetski rat – nastavak Balkanskih ratova

Paklu ovog svjetskog rata prethodili su Balkanski ratovi (1912-1913), koji su zapečatili raspad Osmanlijskog carstva na jugoistoku Evrope. Ti ratovi su Grčkoj donijeli planinski region Epir, istočne dijelove Trakije, kao i veliki dio regiona Makedonije, a potom je došao i Krit. Grčka je, dakle, za samo nekoliko godina uspjela da udvostruči svoju teritoriju. Zasluge za to pripisane su liberalnom premijeru Elefteriosu Venizelosu, koji je sarađivao sa Velikom Britanijom i Francuskom, ali i konzervativnom kralju Konstantinu, koji je bio okrenut Njemačkoj, između ostalog i iz porodičnih razloga – monarh je bio oženjen pruskom princezom Sofijom, sestrom posljednjeg njemačkog kralja Vilhelma II.

Na početku su Konstantin i Venizelos išli istim putem, međutim razvoj događaja poslije Sarajevskog atentata doveo ih je pred dilemu na koju su različito reagovali: Venizelos je bio za brzi ulazak u rat na strani saveznika, dok je monarh bio za neutralnost, koja bi koristila Njemačkoj. Taj konflikt doveo je do podjele u zemlji koja je umalo ličila na građanski rat i koji je u istoriji Grčke poznat kao „Velika šizma“. On i danas uznemirava duhove. Pritom su Venizelos i Konstantin u suštini imali isti cilj: da obezbijede sve teritorije dobijene balkanskim ratovima, posebno Makedoniju.

Venizelos je ispravno primjetio da bi neutralnost za Grčku bila katastrofalna, ocjenjuje profesor Veremis i to obrazlaže ovako: „Ako Engleska dobije rat, Srbija bi dobila Makedoniju. Ako pobijedi Njemačka, Makedoniju bi dobila Bugarska. Dakle za Grke je bilo bolje da igraju tu partiju pokera i da se odluče za jednu stranu – najbolje za Engleze, koji su kao velika pomorska sila imali dobre šanse da pobijede.

„Velika šizma“ ostavila je duboke tragove u grčkom društvu. Decenijama su političkom scenom vladali nasilje i osveta. Pod pritiskom zapadnih sila, kralj Konstantin je svrgnut, ali je i Venizelos više puta morao da se povlači, sve dok 1935. nije definitivno otišao u egzil, u Pariz, u kojem je godinu dana kasnije usamljen i umro.

Zar taj harizmatični političar nije mogao da predvidi šizmu? Tanos Veremis, smatra da je mogao, ali da nije imao alternativu: „Morao je da se odluči između podjele nacije i nacionalne katastrofe zbog gubitka Makedonije.“

Meletis Meletopulos smatra pak da Venizelosu nije toliko bilo stalo do teritorije. Više mu je bilo stalo do podrške koju bi poslije rata mogao da dobije za ostvarenje takozvane „Velike ideje“: ponovo ujedinjene „Velike Grčke“ nastale na račun Osmanlijskog carstva koje se raspadalo. Venizelos je računao na tursku Egejsku obalu, Istanbul koji se u Grčkoj i dalje zove Konstantinopolj, po vizantijskom caru Konstantinu.

Istorijski poraz na turskom tlu

„Venizelos je vjerovao da je prepoznao priliku koja se ukazuje jednom u hiljadu godina, priliku da se vrati u Malu Aziju, u Konstantinopolj“, smatra Meletopulos. Preduslov za to bilo je da se Grčka u Prvom svjetskom ratu bori na strani Engleske i Francuske. Kao što je poznato, taj račun mu je propao, i to ne zbog Njemačke, već zbog Britanije, jer Engleska uopšte nije bila zainteresovana da Grčka postane regionalna sila, smatra Meletopulos.

Tek posljednjih decenija se na „Povratak u Konstantinopolj“ gleda kao na nacionalističku megalomaniju. Sporni su međutim razlozi kojima se tumači totalni poraz grčke vojske na turskom tlu 1922. godine. Činjenice su slijedeće: poslije rata, Venizelos je od saveznika dobio mandat da izgradi zaštitnu zonu oko luke Smirne, današnjeg Izmira, u kojoj je živelo desetine hiljada Grka. Mandat je bio toliko proširen da je Grčka u ljeto 1921. prodrla na 100 kilometara od Ankare. Predvođena Kemalom Ataturkom, turska vojska ne samo da se odbranila, već je Grke potisnula sa Egeja. Na obje strane bilo je zločina.

Debata o uzrocima i posljedicama tog istorijskog poraza i danas uzbuđuje Grke – više nego bilo koji događaj u Prvom svjetskom ratu. Neki glavnu odgovornost svaljuju na Venizelosa ili njegove političke protivnike, drugi govore o zavjeri iz inostranstva. Uglavnom se ne pominje da je Grčka dvadesetih godina bila umorna od rata, kaže Meletopulos i navodi primjer iz svoje porodice: „Brat od strica mog djeda je deset godina bio vojnik u mjestu Tripi na Peloponezu. Kod kuće je ostavio trudnu ženu i kada se vratio, nije mogao da prepozna svoje sopstveno dijete.“

Već 1920. godine Venizelos je izgubio parlamentarne izbore, mada je tada bio na vrhuncu moći, kaže Meletopulos i zaključuje: „Tako je to. Kad ti je dijete deset godina na frontu, hoćeš da ti se vrati. Onda je svejedno šta se događa u Koniji u Turskoj.“

Autor: Janis Papadimitriu/ Dijana Roščić

Odgovorna urednica: Belma Šestić