Podsmijeh zlih klovnova

Pravo režimske televizije Happy da zlorabi nacionalnu frekvenciju je Vaše pravo da čujete ćakulanje dvojice ratnih zločinaca i glupavo cerekanje ostatka menažerije u studiju, piše u svom komentaru Nemanja Rujević.
Nemanja Rujević
Nemanja Rujević

Publika je u petak poslije živog telefonskog uključenja Ratka Mladića u jutarnji program televizije Happy ostavljena u dilemi: da li je stvarno Mladić posljednji put sa 7:1 odrao Vojislava Šešelja u šahu? To je ustvrdio Mladićev glas dok je Šešelj, prisutan u studiju u natprirodnoj veličini, rekao da jeste izgubio, ali ne baš tako ubjedljivo te da mu je koncentraciju tokom epskog duela remetilo prisustvo supruge.

To je riječ protiv riječi i pitanje je kojoj od dvije moralne gromade vjerovati: onoj koja će istrunuti u zatvoru jer je komandovala najstrašnijim zločinom na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata i najvećom srpskom sramotom u istoriji? Ili pak ovom drugom, pravosnažno osuđenom zbog raspirivanja mržnje i zločina, koji će izvjesno jednom umrijeti u studiju televizije Happy pošto nigdje drugdje i nije?

Šteta što se neizbježni Milomir Marić, u čijoj je emisiji uparađeno ćaskanje ratnih zločinaca, nije sjetio da pita da li se taj haški šah igrao figurama od ljudskih kostiju. Ali Marića treba razumjeti, ushitio se po cijelom tijelu zbog ekskluzive, pa je samo stigao da se zahvali „generalu" na pozdravima.

Pravo režimske televizije da zlorabi nacionalnu frekvenciju je Vaše pravo da čujete ćakulanje dvojice ratnih zločinaca i glupavo cerekanje ostatka menažerije u studiju.

Iščašeno to djeluje samo dva dana nakon što je Ana Brnabić u veoma zapaženom intervjuu za DW rekla da osuđeni ratni zločinci nemaju ništa sa srpskim vlastima – dobro, možda malo predaju po Vojnoj akademiji i malo im se parama poreskih obveznika izdaju kupusare koje zovu knjigama, ali to su valjda trivijalnosti. „Hoćete da ih zatočimo negdje u Srbiji da im niko više ne vidi lice?", pitala je Brnabić voditelja.

Njene nesuvisle odgovore bi u brzim rezovima trebalo kombinovati sa idiotskim cerekanjem ekipe u Marićevom studiju.

To je podsmijeh premijerki koja se kobelja da brani neodbranjivo. To je podsmijeh mrtvima u Srebrenici, masovnim grobnicama, traktorskim kolonama… To je podsmijeh građanima Srbije koji finansiraju okupljanja zlikovaca po nacionalnim frekvencijama, taj sitni ples zlih klovnova u cirkuskoj predstavi. To su iskeženi zubi režima.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Više iz rubrike

Politika | prije 1h

„Vrijeme radi protiv nas“

Politika | prije 1h

Samit u sjeni Brexita

Politika | prije 3h

Što je previše, previše je!