Politika ipak i za olimpijce - ali na kapljicu

To je reformica, a ne reforma, tvrdi Rob Koehler koji je na čelu udruge Global Athletes. "Kažu da su promijenili pravila, ali zapravo to nisu učinili", dodaje.

Međunarodni olimpijski komitet to naravno vidi drugačije. Predmet starog spora jest, u kojoj mjeri sportaši Olimpijade smiju izražavati svoje političko mišljenje? Naravno, čitave Olimpijske igre u svojoj prošlosti su i prečesto bile izraz ove ili one politike zemlje domaćina, ali povod za ovu zabranu sportašima su bile Olimpijske igre u Meksiku 1968. Legendarna je fotografija (na naslovnoj fotografiji) dodjele medalja pobjednicima utrke na 200 metara gdje je zlato osvojio Tommie Smith, a broncu John Carlos.

Oba atletičara su američki crnci, a intoniranje američke himne su pozdravili podignutom šakom u znak podrške tadašnjem pokretu "Black Power". Oba sportaša su morala napustiti natjecanje, a Olimpijski komitet je tu imao spremnu točku 50. članak drugi Olimpijske povelje: "Nije dozvoljen nikakav oblik prosvjeda ili političke, vjerske ili rasističke propagande na svim olimpijskim igralištima, mjestima natjecanja ili u drugim područjima."

Može, ali da ne smeta

Takva "brnjica" sportašima je već dugo sporna i mnogi su tražili brisanje čitave te odredbe. Sad je MOK za igre u Tokiju ipak nešto promijenio pravila: sportašima su dozvoljene i političke izjave na sportskim igralištima, na konferencijama za novinare i u intervjuima.

Dozvoljene su im i izjave preko socijalnih mreža, čak i prije natjecanja na stadionu "ako to nije direktno ili indirektno usmjereno protiv ljudi, država, organizacija i/ili njihovog dostojanstva" i dok te geste ili izjave "nisu uznemiravajući", osobito za druge sportaše koji sudjeluju u tom natjecanju.

Pročitajte još i: Tokio 2020: Olimpijske igre postaju "ženstvenije"

Takva promjena je rezultat ispitivanja više od 3.500 sportašica i sportaša iz 185 zemalja, objašnjava predsjednica Atletske komisije MOK Kristy Coventry. I ona sama je bivša sportašica i dobitnica u plivanju dva zlata, četiri srebra i jedne bronze na igrama u Ateni 2004. i Pekingu 2008.

Danas je, osim dužnosti u MOK i ministrica sporta svoje domovine Zimbabvea. Ona u ovoj promjeni pravila vidi pravu ravnotežu između mogućnosti političkog izražavanja i zaštite samih sportskih natjecanja i ceremonija da ne postanu politčke manifestacije.

Zašto bi sportaši morali šutjeti?

No i ovi propisi za Tokio načelno zabranjuju političko izražavanje u prilikama kad to ima najveću medijsku pažnju: za vrijeme dodjele odličja ili na manifestaciji otvaranja i zatvaranja Igara. Načelno je MOK čak objavio popis načela koji su sportašima dozvoljeni izricati i riječju i gestama i natpisima: želja za mir, poštovanje, solidarnost, inkluziju i ravnopravnost.

Ali tu postoje granice: "ravnopravnost" na primjer sa homoseksualnim osobama manifestirana nošenjem zastave duginih boja na otvaranju bi potpadala pod sankcije. Klečanje čitave momčadi pred utakmicu kao prosvjed protiv rasizma i kakav se vidio na Europskom nogometnom prvenstvu bi u Tokiju bio dozvoljen, ali prije će biti da je zabranjena i potpora inicijativi "Black Lives Matter", smatra Maximillian Klein iz udruge Athleten Deutschland.

"Navodno ublažavanje pravila broj 50. daleko zaostaje iza naših očekivanja", kaže Klein za DW. "Oni najvećim dijelom zaobilaze temeljni problem paušalnog ograničavanja slobode mišljenja. Umjesto da primjereno rješe taj problem, MOK tek određuje mjesto i vrijeme izražavanja mišljenja. To oduzimanja prava izražavanja sportaša pokazuje kako MOK veću vrijednost polaže u navodnu političku neutralnost nego u ljudska prava sportaša", smatra Klein.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na InstagramuInstagramu