Poljubac dame za uvod u nasilja

Osmanović je zajedno sa stotinama svojih sugrađana, nakon što su snage pod komandom optuženog ušle u njihov grad, bio zatočenik, najprije u opštinskom zatvoru, a potom u logorima Sušica i Batkovići.

U unakrsnom ispitivanju, kojim je završeno Osmanovićevo dvodnevno svjedočenje, zastupnik odbrane Ratka Mladića postavio je pitanje kad su počeli međunacionalni sukobi u Vlasenici.

"Sukoba je bilo u Bijeljini već početkom aprila 1992. godine, kad je došao Željko Ražnatović Arkan da 'smiri situaciju' i zato dobio, kako su televizijski snimci pokazali, čuveni damski poljubac od Biljane Plavšić. Ona je zajedno sa Fikretom Abdićem došla u Bijeljinu, da se zahvali Arkanu na tom smirivanju", rekao je svjedok.

Poslije poljupca Biljane Plavšić smiritelju Arkanu, počeli su zločini nad bošnjačkim stanovništvom najprije u Bijeljini, pa se prenijeli na Brčko i Zvornik, a odatle i na Vlasenicu.

Vrisak iz horor filmova

Kad je 22. maja 1992. uhapšen i zatvoren u policijsku stanicu u Vlasenici, a zatim u opštinski zatvor i logor Sušica, svjedok Osmanović je bio očevidac kako su pripadnici policije i Vojske Republike Srpske svakodnevno premlaćivali i mučili bošnjačke zatočenike, od kojih su mnogi podlegli zbog teških batina. Između ostalih, i svjedokov blizak poznanik.

"Dževada Šarića je Dragan Nikolić – Jenki, koji se predstavljao kao bog i batina logora Sušica, teško premlatio. Vratili su ga svog modrog u prostoriju u kojoj smo bili zatvoreni, ali ne za dugo. Ponovo su došli po njega. Kad ga je ta, druga, grupa stražara izvela, čuo se samo strašan vrisak, kakav se može čuti samo u horor filmovima, i Dževad Šarić se više nikad nije vratio."

Krajem juna 1992. godine svjedok je prebačen u logor Batkovići kod Bijeljine. U Sušici mu je ostao mlađi brat koji je, kako mu je rečeno, zadržan "kao garancija" da on sâm neće pobjeći. Nikud nije pobjegao, ali brata više nikad nije vidio.

U logoru Batkovići svakodnevne torture i unižavanja su nastavljena. Najgora su bila ubijanja teškim mučenjima.

"Logor Batkovići se sastojao od dva hangara i dva šatora. Nerijetko smo mogli da kod izlazne kapije, desno od šatora, vidimo prekrivena tijela ubijenih. Čuo sam kad smo jednog jutra vidjeli novu žrtvu, kako zatočenici iz Bijeljine kažu da je to Ejub Smajić, kojeg su poznavali kao dobrog ugostitelja. Na tom istom mjestu ležao je i Zulfo Hadžiomerović i svi oni koji su mrtvi odvoženi iz logora Batkovići", rekao je svjedok.

U julu 1993. Ibro Osmanović je razmijenjen i našao se u Tuzli. Doznao je da je izgubio i drugog brata, i sestru i još 33 člana šire porodice.

Autor: Dževad Sabljaković

Odgovorna urednica: Zorica Ilić