Pored kazne neophodno i konfrontiranje sa krvavim zločinima

U posljednjih 8 mjeseci u toku je proces protiv bivšeg iračkog diktatora Saddama Husseina u Bagdadu. Proces je često bio prekinut, sudije su se mijenjale, čak je bilo i ubistava svjedoka. U ovom procesu se radi o masakru nad 148 Šiita u gradu Dudžailu. Optužnica glasi zločin protiv čovječnosti. Jučer je državni tužilac održao završni pledoaje i zatražio smrtnu kauznu za Saddama Husseina.

Bivši irački diktator, Saddam Hussein sigurno nije bio iznenadjen zahtjevom tužilaštva da sud izrekne smrtnu kaznu njemu i njegovoj trojici najužih saradnika. To je Saddam Hussein i sam često predskazivao u sudnici proteklih mjeseci, vgovoreći da ovo nije proces i da su Amerikanci i njihovi irački kolaborateri već unaprijed odlučili da zakonski predsjednik države mora biti egsekutiran.

Pa ipak, Saddam je sarkastično izustio: «ispravno» kada je tužilac držao svoj pledoaje. Mora da je osjetio da se polako steže zrak oko njegovog vrata, iako je često govorio da je preživio mnoge opasnosti prije ovog procesa i da se nije plašio. Jedino što sad može da mu pokloni još koju godinu je činjenica da neće ostati samo na ovom prvom procesu već da će ih biti još najmanje dva.

Na ovom sudjenju se radilo o ubistvu 148 Šiita u Dudžailu 82. nakon navodnog atentata na Saddama Husseina. Naredni proces bi mogao biti vodjen o masakru nad desetinama hiljada Kurda 88. Treći bi mogao biti proces zbog krvavog gušenja šiitskog ustanka nakon kuvajtskog rata. Tu je brutalno ubijeno najmanje 100.000 Šiita.

Ovaj proces je pokazao da nisu neophodni stravični detalji da bi Saddam Hussein bio osudjen na smrt. Ali ostale bi nerasvijetljene mnoge pojedinosti iz vremena njegove diktature. Nepovjerenje, nepravda, osvetoljublje i mržnja spriječili bi ponovno srastanje iračkog društva. A ovoj zemlji je upravo to sada neophodno- jedinstvo. U tom smislu proces protiv Saddama Husseina ima veliki značaj: Ne radi se u prvom redu o tome da li i kako kazniti Saddama Husseina. Radi se o otkrivanju okolnosti i konteksta pod kojima je njegov režim vršio krvave zločine.

Dobro je da se pravi razlika izmedju glavnih krivaca i saradnika. Inače tužilac u prvom procesu ne bi imao mogućnosti da zahtijeva oslobadjanje za mnoge optužene. On očito dobro zna da bi prevelika podjela društva na žrtve i počinioce ovjekovječila podjelu u zemllji. Naravno da i u diktaturi ima puno sljedbenika, u Iraku su to bili u prvom redu Sunniti, koji se danas osjećaju kao gubitnici u demokratskim nastojanjima.

Važno je takodjer da Saddam bude osudjen pred jednim Iračkim sudom. Kada tužilaštvo govori o ljudskim pravima, to potsjeća na Nürnberški proces. Za razliku od Nürnberškog, proces u Bagdadu je uprkos američkoj prisutnosti, oslobodjen svake sumnje u takozvanu pravdu pobjednika. Zaista bi se moglo dogoditi da Irak ovdje samostalno okonča najkrvavije poglavlje svoje istorije.