Poslije koncerta na ćevape

Dugo dogovarana priča o Simfonijskom orkestru jugoistočne Evrope, zamalo je došla u pitanje. Mogla sam da čekam satima dok oni završe probu, ili da odem. Izabrala sam ovo prvo, jer ko zna kada bi stigla nova prilika. Naime, mladi muzičari žive u novonastalim državama u regiji, sviraju gdje god ih pozovu, a dva ili tri puta godišnje su u Sarajevu.

Simfonijski orkestar jugoistočne Evrope osnovan je u Sarajevu, 27. januara 2003. godine, gdje je i registrovan kao prvi regionalni ansambl na ovim prostorima. Ideja je potekla od, tada 26-godišnjeg, dirigenta Siniše Markovića. Ove godine orkestar je, kao i svake godine od osnivanja, svirao za Dan Evrope u zgradi Parlamenta u Sarajevu. Uz nekoliko donatora i sponzora, najznačajnija podrška dolazi im od Evropske Komisije. Tog dana, te večeri, s njima je dvije arije otpjevala Bernarda Fink, mezzo-sopran svjetske reputacije, građanka Sarajeva, poznata i po prezimenu koje, doduše rijetko koristi – Inzko.

Sedam godina entuzijazma

Proba u zgradi Parlamenta odvija se u opuštenoj atmosferi. Dirigent Siniša Marković, očito je, voli svoje muzičare. Ne pokazuje nervozu ako stvari od prve ne idu najbolje, strpljiv je, ali vrlo, vrlo zahtjevan. Evropska parlamentarka Doris Pack je svojevremeno rekla, da je sjajno vidjeti mlade iz cijele regije kako sviraju zajedno, jer to pokazuje da u samoj regiji postoji raspoloženje za zajedničkim životom. Ne znam da li je parlamentarka Pack bila u pravu, ali ovi mladi ljudi već sedam godina pokazuju kako se može svirati zajedno, potpuno usuglašeno, energično i sa mnogo entuzijazma.

Ima nas iz svih bivših republika

Sanela Blagojević živi u Beogradu, svira violinu i uvijek se raduje dolasku u Sarajevo. „Orkestar se na početku zvao Omladinski orkestar jugoistočne Evrope. Zaista smo bili mladi sa tek završenim muzičkim akademijama. Ja sam došla prije pet godina u orkestar. Ima nas iz svih bivših republika, od Slovenije do Makedonije. Prilično smo fleksibilni i volimo kada nam se kao gosti pridruže muzičari iz Evrope. Kada smo imali nastup u Beogradu, predsjednik Tadić je došao da nas upozna“, kaže Sanela i dodaje da sastav orkestra može da bude i kamerni sa 15 do 17 muzičara, kvintet, oktet, kvartet ili na koncu, simfonijski puni sastav sa 30 i više muzičara, ako sviraju simfoniju. „Jedva čekamo da dođemo u Sarajevo, zato što se tu jako lepo družimo i to je prilika da svi pobegnemo iz svojih sredina i donesemo ovde nešto od toga za razmenu iskustava.“

Sanela kaže da uz zadovoljstvo ide i napor, jer za tri dana koliko obično provedu u Sarajevu, radi se po 12 sati, vrijeme nekako brzo prođe, ali svi članovi orkestra odu sa lijepim utiscima.

Šta rade kada spakuju svoje instrumente u kutije? „Obavezno idemo u grad, jer to ne smije da se propusti. Obišli smo fantastične ćevabdžinice“, kaže Sanela. „Gdje stanete? Postoji li uopšte, dovoljno velika ćevabdžinica u Sarajevu, da stane cijeli simfonijski orkestar?“ „Stanemo, stanemo. Onda, idemo da jedemo pite“, kaže Sanela. Tu se obilazak sarajevskih „znamenitosti“ ne završava. „Prije nekoliko dana smo bili na muzičkoj Akademiji, vidjeli smo kako oni rade i to je za nas bilo dragocjeno. Od spomenika istorije i kulture posjetili smo Katedralu, Begovu džamiju i Staru crkvu. Moj utisak je da se Sarajevo baš lijepo izgrađuje. Ljudi su jako ljubazni i lijepo nam je“, kaže ova mlada violinistkinja koja u orkestru, osim kolega, ima i muža Aleksandra Blagojevića.

Po vizu u pet ujutro

Aleksandar na početku našeg razgovora kaže da je atmosfera u orkestru fenomenalna, zato što su uglavnom ljudi mladi, zato što dolaze sa prostora bivše Jugoslavije i zato što se svi dobro slažu.

„Pa, ako smijem da primijetim, nismo se baš slagali u bivšoj državi, jer da jesmo...

To se nisu slagali oni koji su imali neke druge interese. U vrijeme raspada zemlje mi smo bili tinejdžeri, tako da mi taj raspad nismo mogli da doživimo na ličnom planu. Mi, uglavnom, sada osjećamo posljedice, poput ovog problema sa vizama.“ „A bijela šengenska lista, o kojoj se toliko govori u regiji?“ kažem. „Mi to čekamo baš sa velikim nestrpljenjem. U Srbiji, i kao članovi orkestra, možemo da dobijemo vize, ali uz mnogo papirologije i mnogo čekanja“, kaže Aleksandar, a Sanela dodaje: „Ne znam kako je kod vas, ali kad u Beogradu tražite austrijsku vizu, morate da zauzmete mjesto u pet sati ujutru, svejedno što idete u kulturnu ili naučnu misiju.“

Aleksandar u Simfonijskom orkestru jugoistočne Evrope svira kontrabas i ima svoju klasu kojoj predaje ovaj instrument u Školi za muzičke talente u Ćupriji. Malo podsjeća na rokera. „Slušate li još nešto osim klasične muzike?“ pitam. „Svirao sam u nekim bendovima, onako, za svoju dušu, a volim 'Zabranjeno pušenje'.“ „Istočnu verziju koju predvodi Nele Karajlić, ili zapadnu sa Sejom Sexonom?“ „Svejedno mi je, mislim da njeguju isti zvuk“, kaže Aleksandar.

Surađuju i s Romima

Neven Šverko je violončelista iz Zagreba. „Moja teta Radojka Šverko, poznata pjevačica i ja, jedine smo crne ovčice u obitelji. Apsolutno, totalno sam u glazbi, kompozitor sam, aranžer i šef u svom studiju u Zagrebu u kojem radim“, kaže Neven i dodaje da je atmosfera u orkestru fantastična. „Dolazim u Sarajevo već šest godina, a prijateljstva sam sklopio odmah, od prvog dana. I vrlo smo sretni kada dođe vrijeme da se okupimo. Siniša odabire repertoar, uvažavajući i naše mišljenje, nas nekoliko koji vodimo dionice. Orkestar je i edukativnog tipa, znači da i podučavamo mlađe, da se uče zanatu“, kaže ovaj mladi violončelista koji je sarađivao sa Matijom i Arsenom Dedićem i drugim poznatim muzičarima u Hrvatskoj. „Najviše je to grapelli stil, a radio sam nešto i sa Ciganima“, kaže Neven.

Orkestar kao model kako svirati zajedno

Konačno je i dirigent odložio dirigentsku palicu pa smo mogli popričati o njegovoj ideji koja, evo ovaploćena, živi već sedmu godinu. Ali, prvo će nam reći nešto o sebi.

„Kako sam ušao u svijet muzike? Kada u ranim godinama shvatite da je muzika taj put koji ćete slijediti, sve je mnogo lakše. Niko mi u familiji nije muzičar, to je bila mamina želja i na njen nagovor, završio sam prvo osnovnu, zatim srednju muzičku školu i na kraju akademiju, mada se za Ćupriju može reći da je u nivou konzervatorija“, kaže Siniša Marković i dodaje da je sada u Školi za mlade talente u Ćupriji, gdje predaje kao redovni profesor. Pitam ga kako savremene tehnologije utiču na razvoj i tendencije u regionalnim muzičkim kretanjima. „Studenti sve više na papiru uče muziku preko Googla i ostalih servera, a sve manje se 'čita' . Ima muzičara koji sviraju remek djela nekih kompozitora, a da uopšte ne znaju kako oni izgledaju. Jedna kompletna paleta koja ide uz muzičko obrazovanje je preskočena i zato često dobijamo neke male hibride, ali više zabrinjava tržište u našim tranzicijskim društvima, koje ne tretira muziku kao vrhunski, kreativni proizvod. A i riječ 'koncert' se malo ofucala u dodiru sa riječju 'projekat', gdje imate pitanja tipa, kojoj ciljnoj grupi je namijenjen određeni koncert“, kaže Siniša. Podsjeća da je Simfonijski orkestar jugoistočne Evrope osnovan prije sedam godina na Mozartov rođendan i da nije mogao biti izabran bolji datum.

„Mi smo krajnje ozbiljan i profesionalan orkestar mladih muzičara. Nažalost, naša finansijska konstrukcija nikada nije zatvorena tako da možemo bezbrižno da se posvetimo samo muzici. Ova umjetnost je uvijek opstajala zahvaljujući mecenama. Nažalost, naš posao sada već počinje da liči na Sizifov posao. Dobili smo simpatije, ali nismo ušli u budžet u BiH gdje smo i registrovani i pitamo se dokle ćemo moći, pod ovim uslovima, da opstanemo. Skupa su naša putovanja, skupi su instrumenti“, kaže rezignirano mladi dirigent. Simfonijski orkestar jugoistočne Evrope ima sve više poziva za gostovanje izvan regije. Nakon pisma koje su uputili na neke adrese u BiH nadaju se da će konačno dobiti materijalnu supstancu koja će im omogućiti da se okrenu samo onoj kreativnoj. Ako već nemaju sluha za posao kojim se bave, bh. političari bi mogli da pokažu malo sluha za umjetnost. Doris Pack imala je još jednu preporuku za njih: „Oni bi trebali zaista, uzeti ovaj orkestar kao model kako svirati zajedno!“

Autorica: Ljiljana Pirolić

Odgovorna urednica: Marina Martinović