Posljednja Srpkinja među Albancima

Smač je ravničarsko selo prizrenske opštine u kojem su prije kosovskog rata zajedno živjeli Srbi i Albanci. Sada, 14 godina docnije, među nekoliko desetina albanskih familija katoličke vjere, živi i Javorka Nedeljković, jedina Srpkinja u selu. Jednoličan je život ove starice, porijeklom iz Vidanje kod Kline. Kako kaže, svaki dan jedno te isto: „Imam radio, sjednem na krevet i ćutim tu cijeli dan.“

Iako joj je sredstvima humanitarnih organizacija izgrađena takozvana „tipska kuća“, živi veoma teško – reklo bi se na ivici ljudskog dostojanstva. „Niko te ne vidi, samo Bog. Pomaže mi samo Spasa (Andrejević). Živim od 40 evra koje dobijam i to mi nije dosta za mjesec dana“, žali se Javorka.

Spasa Andrejević je službenik opštinske kancelarije za zajednice i povratak u Prizrenu. Kaže da je slučaj Javorke Nedeljković „najteži slučaj što se srpske zajednice tiče“. „Naša kancelarija za zajednice i povratak pokušava da pomogne onoliko koliko može. Već nekoliko godina unazad uspjevamo da joj obezbijedimo hljebno brašno i ogrjev. Ona je uvrštena u mještane sela Novaka (susjedno srpsko povratničko selo) tako da nikada nije zaobiđena kada je bilo koja vrsta pomoći u pitanju.“

Komšije pomažu

Većina komšija Albanaca tvrdi da često pomažu Javorki. Među njima je i predsjednik mjesne zajednice Fran Dani. „Ona je dobrodošla u svaku familiju, na kafu, na ručak... Shodno našim mogućnostima pomažemo je i dočekujemo. Očekujemo bolje dane i povratak naših komšija Srba. Za njih je izgrađeno osam kuća, ali u njima godinama unazad niko ne živi. Ne znamo ni mi zašto. Nemaju pritisak, zemlju nisu prodali, sa njima smo bili dobri prijatelji i komšije... Zašto se ne vraćaju – treba njih pitati.“

Andrejević po ovom pitanju govori nešto drugačije i tvrdi da Nedeljkovićeva „ima nekih problema“. „S obzirom na to da joj je imovina na neki način uzurpirana od strane komšija, barem da joj daju žita ili nešto u naturi, u robi, kako ne bi bila u oskudici sa hranom. Sa druge strane, ima i pozitivnih primjera, pa joj neke komšije donose gotovu hranu kući ili je pozovu na ručak u njihovo dvorište.“

Srbi ne prodaju zemlju, ali se ne vraćaju

Srbi koji su prije rata živjeli u Smaču rijetko dolaze u rodno selo. Za razliku od mnogih svojih sunarodnika sa skoro cijelog Kosova, oni međutim ne prodaju svoja imanja. Oni koji sada žive u selu, računajući i Javorku Nedeljković, sa nostalgijom se prisjećaju života prije kosovskog rata kada je, kako kažu, ovde „sve bilo drugačije“. „Prije rata bolje je bilo hiljadu puta nego sada. Sada ništa ne valja“, kaže Javorka.

Slično priča i njen komšija Dani, predsjednik mesne kancelarije. „Mi smo i prije i za vrijeme rata dobro živjeli sa Srbima u selu. Nakon rata zajednički problemi su nam bili put, voda, škola. Učenika imamo sve manje. Voljeli bismo da se vrati svaka srpska familija i ovdje živi, kao što je bilo i ranije.“

Kada bi bilo više Srba u Smaču, smatra Javorka, i njoj bi život bio bolji i lakši. Zato im, uprkos postojećim problemima sa kojima se suočava, na kraju poručuje: „Neka se vrate...“

Autor: Refki Alija, Prizren

Odgovorni urednik: Svetozar Savić