Povratak ili ostanak?

Renata Brljavac je tokom rata utočište našla u Njemačkoj. 1997. godine došla je u Sarajevo kako bi posjetila svoje najbliže. Nije se vratila u Njemačku gdje je, kako kaže, imala sve. "Preovladala je ljubav prema domovini i nisam htjela da se vratim u Njemačku", kaže Renata. Domovina joj, međutim, nije uzvratila ljubav.

"Nimalo. Pošto mi je suprug ratni vojni invalid, prvo sam tri godine išla od općine do boračke organizacije kako bi dobila penziju za njega jer je bio borac. Dobio je 307 maraka penzije pa smo od toga nešto životarili, ali mu je i to zadnjom revizijom ukinuto i sada dobija 44 marke invalidnine", kaže Renata.

Slaba nada u pomoć države

Mnoge povratničke priče u ovoj zemlji su slične, bez obzira na mjesto povratka. Indira Hadžiavdić se sa suprugom vratila u Divič kod Zvornika gdje imaju pekarsku radnju, no pomoć od države nisu dobili. "Niko mi ništa nije pomogao, ali se nadam da će barem u ovoj godini. Planiram predati neki projekat, zahtjev, neku molbu, pa ako bude šanse da se nešto pomogne", nada se Indira.

Nada da bi država mogla pomoći nije velika, iako je jučer (19.04.) u državnom Parlamentu, u prvom čitanju, usvojena revidirana Strategija povratka. Međutim, Strategijom je predviđena i podrška za one koji se ne žele vratiti u svoje prijeratne domove, što u osnovi umanjuje finansijska sredstva za povratak. S tom se odredbom ne slaže delegat u Domu naroda državnog parlamenta Alma Čolo.

"To pravo na ostanak ne treba da finansira država, to je moje lično mišljenje, jer oni koji žele ostati na mjestima gdje nisu živjeli prije rata to je njihov izbor i oni sami trebaju finansirati taj svoj ostanak, ali pravo na kompenzaciju imovine koja je u ratu uništena je pravo koje Dejton garantira", kaže Alma Čolo.

Zašto ozvaničiti kraj procesa povratka?

Pravo na kompenzaciju uništene imovine uslovno će imati kako povratnici, tako i oni koji se ne žele vratiti u prijeratne domove. Revidiranom Strategijom također je predviđeno da proces povratka zvanično bude okončan 2014. godine, što je, prema mišljenju delegata u Domu naroda Parlamenta BiH Bože Ljubića, izrazito loša poruka potencijalnim povratnicima.

"Kao što ratni zločini ne zastarijevaju, ne može zastariti ni pravo na povratak. Pogotovo u situaciji kada smo revidiranoj Strategiji pročitali podatak da se od 2.200.000 izbjeglih, raseljenih i prognanih vratilo manje od polovice. Prema tome, apsolutno je neprihvatljivo da se 2014. godina ili bilo koja druga godina, proglasi godinom završetka povratka", kaže Ljubić. Delegati kažu da u revidiranoj strategiji ima dosta nejasnih i dvosmislenih termina, pa je njen konačan oblik još uvijek neizvjestan. Zbog preduge rasprave o strategiji koja bi trebala olakšati povratak, povratnici sve više gube nadu u podršku države.

Renata Brljavac: "Sada kada bih otišla, ne bih se vratila"

I to je jedan od razloga što naša sagovornica sa početka ove priče, Renata Brljavac, priznaje da je skupo platila ljubav prema domovini. "Sad kad bi ponovo zaratilo, kada bih otišla, ne bih se vratila. Ne vidim perspektive, ne za mene, ja imam skoro 40 godina, već za moju djecu koja se školuju i mislim da još najmanje 10 godina neće biti sjajno u BiH", kaže Renata.

Veliki broj prognanih i raseljenih koji su utočište našli van BiH, već odavno ne razmišljaju o povratku. Svjetski savez dijaspore BiH tvrdi da van granica svoje zemlje živi oko 1.300.000 Bosanaca i Hercegovaca. Već godinama ovaj savez pokušava izdjejstvovati formiranje ministarstva za dijasporu, koje bi bilo spona između raseljenih građana BiH i njihove matične države, ne samo u smislu povratka već i stvaranja okvira za pomoć dijaspore u razvoju BiH. Ta su nastojanja, za sada, ostala bez rezultata.

Autor: Samir Huseinović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić