Da li je Ženevska konvencija još aktuelna?

Braniti ljudska prava - to je strast Hamada Dipame, kojoj je posvećen svaki dan otkako je pobjegao od politički motiviranog nasilja iz svoje zemlje Burkine Faso. Bilo je to prije dvadeset godina, kada se mladi student - s mnogim drugima - usprotivio diktaturi Blaisea Compaoréa, koji je tvrdom rukom vladao državom 27 godina dok nije srušena u narodnom ustanku 2014. godine. Dipama je slučajno završio u svom novom, "drugom" domu: glavnom gradu Bavarske Minhenu.

"Zašto nemam zaštitu?"

"Kad sam bio u bijegu, nisam bio svjestan da postoji Ženevska konvencija o izbjeglicama", rekao je Dipama u intervjuu za DW. "Ovo se na globalnom jugu, gdje ljudi o tome imaju malo podataka, ne tematizira." Kad je stigao u Evropu, morao je da se uhvati u koštac sa pitanjem: "Zašto određeni ljudi dobivaju zaštitu, a ja ne? Iako sam uspio objasniti kakva je moja situacija u zemlji kao što je Burkina Faso."

Ženevska konvencija o izbjeglicama neophodna je osnova za međunarodnu zaštitu izbjeglica. Definira ko je izbjeglica i koja prava i obaveze oni imaju. Pravo na taj status imaju ljudi koji imaju "opravdan strah od progona na osnovu svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili koji su svoju zemlju napustili zbog svojih političkih uvjerenja”.

Nakon Drugog svjetskog rata i suočavajući se sa sve većim političkim tenzijama između Istoka i Zapada, Ujedinjene nacije donijele su Konvenciju u Ženevi 1951. godine. U početku je, međutim, bila ograničena na zaštitu uglavnom evropskih izbjeglica neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Kako bi se odgovorilo novim izazovima i prilagodilo promijenjenoj situaciji širom svijeta, Konvencija je protokolom od 1967. proširena. 149 država potpisalo je jedan ili oba sporazuma.

Konvencija je i dalje važna

Konvencija i danas igra važnu ulogu, to je jedini dokument koji obavezuje države da izbjeglicama pruže zaštitu, kaže Susan Fratzke, analitičarka iz Instituta za pitanja migracija (Migration Policy Institute) u Briselu. Danas su ljudi prisiljeni napustiti svoje domove iz drugih razloga nego u situaciji hladnog rata: vlade propadaju, suparničke grupe bore se za vlast, ekonomija u njihovim matičnim zemljama propada i ne mogu prehraniti svoje porodice. "Ništa od toga nije uključeno u Ženevsku konvenciju o izbjeglicama. Ali to ne znači da je ona neupotrebljiva. Moramo dalje razmišljati i postati kreativniji kako bismo udovoljili potrebama ljudi", rekla je Fratzke u intervjuu za DW.

Još prije 30 godina je Komesarijat UN-a za izbjeglice (UNHCR) bio svjestan da dolaskom „ekonomskih migranata” raste novi talas migracija: "To nisu ljudi koji bježe od progona, već oni koji su u potrazi za boljim životom", rekao je 1991. Douglas Stafford , tada zamjenik visokog  komesara za izbjeglice, u intervjuu za DW: „U budućnosti moramo biti vrlo oprezni kako pristupamo problemima ekonomskih migranata.“ Čak i 30 godina kasnije, bijeg iz ekonomskih razloga ne pomaže u priznavanju izbjegličkog statusa.”

Zemljama  Afrike nedostaju sredstava

Danas su neke afričke zemlje među zemljama koje primaju najviše izbjeglica na svijetu. Gotovo sve države na tom kontinentu su potpisale su Ženevsku konvenciju o izbjeglicama. "Mnoge su države otišle korak dalje usvajanjem Konvencije o izbjeglicama Organizacije afričkog jedinstva (OAU) - prethodnice organizacije Afričke unije”, kaže Susan Fratzke. Pritom izbjeglicama daju "zakonska prava koja nisu pokrivena Ženevskom konvencijom".

Abiy Ashenafi, koji je na čelu ureda za migracije u Centru za ljudska prava na Univerzitetu u Pretoriji u Južnoj Africi, također smatra da je OAU riješila neke nedostatke usko definisanog pojma "izbjeglica".

Međutim, i Susan Fratzke i Abiy Ashenafi vide problem u provedbi: mnogim zemljama Afrike, koje primaju izbjeglice, nedostaju resursi, one su i same krhke države s ekonomskim poteškoćama.

Premalo političke volje

Ženevska konvencija o izbjeglicama zaostala je za svojim potencijalom. Nedostaje međunarodne saradnje jer ne postoje obavezujući propisi, ističe Ashenafi. "U tom pogledu mora postojati neka vrsta obavezujuće norme. To se može postići reformom UN-ove konvencije o izbjeglicama", napisao je Ashenafi za DW.

Prema njegovim riječima, nedostatak Konvencije je u tome što ne predviđa mehanizam za žalbe izbjeglica protiv zemalja koje bi ih trebale prihvatiti. Ekspertica Fratzke kaže da Ženevska konvencija propisuje da izbjeglica ne smije biti vraćen u zemlju, u kojoj je progonjen, kao i da se izbjeglice mogu slobodno kretati po zemlji koja ih je prihvatilau, ići na posao i u školu. Ali: „Konvencija nije izvršni organ, odnosno nema izvršnu moć. Svaka zemlja, koja ju je potpisala, mora svoju obavezu provođenja Konvencije o izbjeglicama unijeti u svoj Zakon o azilu. „Problem je što mnoge države to ne žele ili nisu u stanju da urade. Posljedica svega toga je da je izbjeglicama teško dobiti zaštitu, iako im Konvencija na to daje pravo.”

Poštovati i doraditi sadašnju konvenciju

Hamado Dipama također kritiikuje što se u praksi značajno odstupa od konvencije. On smatra upitnom praksu deportacije odnosno prisilnog vraćanja izbjeglica. Na primjer, kada ljude koji su  dobro integrirani u Njemačku, vrate u nestabilnu domovinu, kaže on.

Dipama poznaje strah od prisilnog povratka. Devet godina je živio kao izbjeglica sa statusom „Duldung” –„trpljenje” i borio se protiv deportacije. Dozvolu da se nastani u Njemačkoj dobio je 2014. godine. Prije mjesec dana podnio je molbu za njemačko državljanstvo. "Ni za mene to nije bio lak korak, jer moram predati svoj pasoš Burkine Faso ."

Od 2007. godine Dipama je glasnogovornik Bavarskog vijeća za izbjeglice i osnovao je radnu grupu „Panafrikanizam” koja se zalaže za interese crnaca.

Kakve su mu želje za budućnost? "Ne trebate postavljati puno zahtjeva. Države bi samo trebale poštovati ono što su potpisale i izmijeniti Konvenciju tako da izbjeglice iz problematičnih zemalja današnjice dobiju veću zaštitu", zaključuje Dipama.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.