Pravonaslavlje odlazi sa juga

Nakon više sati čekanja u jednoj od tri kolone da izađe iz Republike Bosne Srpske i Hercegovine, na graničnom prelazu Bosanski Brod, putnika u Evropu ispraća plakat sa sloganom PRAVOnaSLAVLJE, potpisan datumom: 9. januar.

Neki je nadahnuti kopirajter njime osigurao sebi mjesto u budućim udžbenicima propagande: prepolovivši naziv vjeroispovijesti prijedlogom on je sažeto, da sažetije nije moguće, poručio sljedeće: 9. januar, slava svetog Stefana, nema nikakve veze s politikom, nego samo i isključivo s pravom na slobodu vjeroispovijesti, koju niko nikome, pa ni svijet na čelu s Bošnjacima Srbima ne može osporiti i uskratiti.

Pravo na slavlje objavljuje se sa ovog plakata kao pravo na pravoslavlje.

Iza te objave počinje ničija zemlja (tačnije, ničiji most preko Save), na čijem se drugom kraju leprša šahovnica Evropske unije.

Putnik se, mileći preko tog mosta, u isti smrznut pejzaž, pita: kome se taj plakat obraća? Zar ne bi bilo logičnije da je okrenut na drugu stranu? Koga briga, kad jednom izađe, šta iza sebe ostavlja? Zar ne bi trebalo da je okrenut drugačije, onako srpski zainatski, prema cijelom svijetu koji se nad tom Republikom ibreti, još od onih slika iz Omarske, sa ljudima u žičanoj ogradi.

Ne bi, sudeći po registracijama automobila u koloni koja se kilometrima oteže unazad na jug. Većina su austrijske, slovenačke, švicarske i njemačke. Srpska dijaspora, nakon što je dočekala Novu godinu na vjekovnim ognjištima, zapalila badnjak i odslušala božićnu liturgiju, vraća se iz mita u stvarnost.

Kakve veze pravoslavlje ima...

Njihova matica obraća se njima, ovdje na pragu doma koji napuštaju, posljednji put i za svaki slučaj, da utvrde lekciju i ne padaju pod uticaj neprijateljskog svijeta. Zadnja slika koju treba da ponesu sa svoje svete pravonaslavne zemlje jesu te boje, plava, crvena i bijela, a zadnja misao, prije nego siđu na autoput i počnu računati koliko su na šta potrošili a nisu bili planirali, da je ostavljaju u sigurnim prstima.

Dok gledaju u te boje, i taj plakat, i tu riječ, nazirući iza njega, preko poleđene Save nove krovove i uređene fasade Slavonskog Broda, neće se osvrnuti nazad. Neće, iako nema boljeg mjesta za to, uporediti slike s jedne i sa druge obale. Neće se upitati kakve veze pravonaslavlje ima sa tim ruševinama kroz koje su vozili slalom zadnjih nekoliko kilometara prije nego su stali na rep kolone. (Ili su za deset eura najmili skipera da ih lokalnim cestuljcima dovede pravo pred granicu.)

Neće se zapitati kakve veze pravonaslavlje ima sa tim kućama bez krova, iz kojih raste drveće, sa tim graničnim prelazom kojeg se ne bi postidjela nijedna gora stočna pijaca, sa tim siluetama betonskih kostura koji već četvrt vijeka kao pokvareni zubi štrče u pravonaslavno nebo. Zašto se to ne obnavlja, zašto to trune i propada, zašto se životari, zašto se slavi tamo gdje se ne živi? Gdje i kod koga stvarno završava sav taj novac koji oni nesebično ostavljaju ili šalju?

Nema vatrenijih branitelja mrazom spečene zemlje od te vjerne dijaspore koja na njoj ne živi, zanesene vjerom, tradicijom i satelitskim programima. Njoj je danas bliži jedan prvomučenik Stefan, koji je kamenovan jer je u otvorenom nebu vidio Hrista, nego desetine hiljada bivših komšija i sugrađana, koji su pod kamenjem završili samo zato jer ga u otvorenoj jami nisu vidjeli.