Prekretnica u kolonijalnoj povijesti

Francuzi su gotovo 80 godina bili apsolutni vladari Indokine, odnosno današnjeg Laosa, Kambodže i Vijetnama. No za vrijeme 2. svjetskog rata izgubili su velik dio svog utjecaja u kolonijama. Kako bi što brže zaboravila na poniženje koje je doživjela tijekom 2. svjetskog rata, Francuska je svoje južno-istočne kolonije htjela pod svaku cijenu vratiti pod svoju kontrolu. No Vijetnam, koji je 2. septembra 1945. godine proglasio neovisnost, nanio je teške gubitke francuskoj kolonijalnoj vojsci u gerilskom ratu. Kad je Francuska bila sve više prinuđena da se brani, glavni francuski vojni zapovjednik Henri Navarre je donio odluku da se u Dien Bien Phuu održi odlučujuća bitka. Francusko vojno vodstvo je bilo uvjereno da se vijetnamski pobunjenici neće moći suprotstaviti nadmoćnoj francuskoj ekspedicijskoj vojsci.

„Grad na granici“, kako se Dien Bien Phu zove u prijevodu, nalazi se na visoravni na sjeveru Vijetnama udaljenoj samo 35 km od Laosa. Uspostavom te vojne baze Francuzi su htjeli odsjeći komuniste od Laosa i prekinuti dostavu riže gerilskoj vojsci u brdima.

Ofenziva se pretvorila u zamku

Vijetnamci su prihvatili izazov Francuza. Ho Ši Min, koji je poslije postao predsjednik Vijetnama, navodno je objasnio strateški položaj francuske utvrde na tropskoj kacigi. Okrenuo je kacigu, pokazao na najdublje mjesto i rekao: „Tu su sad Francuzi“. Zatim je prstom prešao preko gornjeg ruba kacige i dodao: „A tu su naši vojnici.“ Dobro utvrđeni položaji francuskih oružanih snaga koje su se sastojale od 20.000 vojnika nalazili su se na malim obroncima u dolini dok se 65.000 Vijetnamaca smjestilo na okolnim brdima.

Tran Thi, koji je u to vrijeme bio 24-godišnji vijetnamski vojnik i koji se na samom početku priključio nacionalnom otporu, rekao je u intervjuu za Deutsche Welle: „Bio sam tada ađutant u 54. bataljunu, mobilnoj jedinici koja se mogla brzo premjestiti. Kad smo dobili zapovijed da krenemo na Dien Bien Phu, bilo mi je drago što ću se boriti protiv neprijatelja.“

Opsada koja trajala tjednima

Tran Thi se između ostalog borio i na brežuljku „A1“ kojeg su Francuzi zvali „Eliane“. Francuski zapovjednik pukovnik Charles de Castries je svim glavnim utvrdama u Dien Bien Phuu dao ženska imena kako bi povećao moral svojih vojnika. „Eliane“ je bila francuski glavni stožer i smatrala se neosvojivom.

„Zadatak moje jedinice bio je zapravo pokupiti mrtve i ranjene kako bi mogli biti zbrinuti u lazaretu iza fronte“, priča Tran Thi. „No na brežuljku A1 su se vodile tako žestoke borbe da su svi moji vojnici uskoro bili ili mrtvi ili ranjeni. Od njih dvadesetorice preživjela su samo četvorica. Budući da u onoj kiši metaka nismo mogli odnijeti sve ranjene, na kraju sam dobio zapovijed da obranim brežuljak A1 sa sedmoricom novih vojnika. Borili smo se dvije noći i jedan dan bez predaha.“

Bitka je trajala ukupno 57 dana. Francuzi su u mnogočemu podcijenili sposobnosti Vijetnamaca i njihovog zapovjednika. Zato nisu uspjeli ni onesposobiti vijetnamsku artiljeriju, a ni osigurati opskrbu vlastitih postrojbi iz zraka u dovoljnoj mjeri. Nakon završetka bitke 7. maja 1954. godine izbrojano je više od 10.000 mrtvih, 2.300 na francuskoj i gotovo 8.000 na vijetnamskoj strani.

Isplatilo se, uvjeren je Tran Thi iako se u njegovim sjećanjima osjeti i dašak tuge i zamišljenosti: „Važnost Dien Bien Phua se ne može precijeniti. Bio je to totalni poraz francuskog kolonijalizma i odlučujući korak za neovisnost Vijetnama.“ Samo pet dana nakon pobjede Tran Thi je premješten u drugu provinciju kako bi borbu protiv Francuza nastavio u drugom dijelu Vijetnama. No francuski je otpor nakon Dien Bien Phua u biti potpuno slomljen. Sad je još samo trebalo i dalje pritiskati Francuze.

Njemački legionari

Na francuskoj se strani u Dien Bien Phuu borilo i oko 1.600 Nijemaca, pripadnika legije stranaca. Nakon 2. svjetskog rata je oko 35.000 Nijemaca otišlo u legiju stranaca, objašnjava Eckard Michels, povjesničar na Sveučilištu Birkbeck u Londonu, u intervjuu za Deutsche Welle. „U to je vrijeme svaki pripadnik legije stranaca morao dvije godine služiti u Indokini. Pravi je paradoks da rat u Indokini nije zastrašio Nijemce, nego ih je privlačio. S tim je bio povezan i mit o egzotici i pustolovnom životu.“ Na kraju krajeva, Indokina je u usporedbi sa sjevernom Afrikom bila bolje plaćena, a legionari su mogli imati i kontakt s domaćim ženama.

Velika većina legionara bila je mlađa od 25 godina. „Često su dolazili iz obitelji koje je narušio 2. svjetski rat ili su bili izbjeglice. Mnogi su odrasli u logorima ili su bili nezaposleni“, priča nam Michels. No tvrdnje da je velik broj nacista i SS-ovaca bio u legiji stranaca samo su puke tlapnje, kaže ovaj povjesničar. „Bilo je takvih pojedinačnih slučajeva, ali Francuzi nisu htjeli njemačke naciste u legiji stranaca jer su se bojali da bi se mogli previše infiltirati u legiji. Isto tako nisu htjeli ni prave komuniste.“

Sudbina Nijemaca

Kao i svi drugi vojnici, i njemački su strani legionari nakon poraza u bitci za Dien Bien Phu završili u zarobljeništvu. Od ukupno 7.000 zarobljenika preživjelo ih je samo 2.000. Glavni razlozi za to bili su prije svega katastrofalna medicinska skrb i loša prehrana, objašnjava povjesničar Michels. Većina Vijetnamaca, naime, često ni sama nije imala što jesti.

Kasnije je mali dio njemačkih zarobljenika vraćen preko Kine u DDR, priča Michels. No najveći dio njemačkih pripadnika legije stranaca ponovno je premješten u Francusku i gotovo su svi istog trenutka poslani da se bore u ratu u Alžiru.

Cijela pobjeda, pola dobiti

Marc Frey, povjesničar na Sveučilištu njemačke vojske u Münchenu, objasnio je povijesni značaj bitke za Dien Bien Phu: „U vojno-povijesnom smislu je Dien Bien Phu bio izvanredan događaj. Bila je to prva pobjeda pobunjeničke vojske protiv tehnički nadmoćnog protivnika koji se borio prema zapadnim standardima.“ To je, dodaje Frey, uzbudilo i mobiliziralo ljude diljem svijeta, što vrijedi i za Alžir. Dien Bien Phu je osim toga bio i „dio slagalice u Hladnom ratu“, kaže ovaj povjesničar. Na konferenciji o Indokini održanoj u Ženevi su zaraćene strane Francuska i Demokratska Republika Vijetnam, ali i SAD, Kina, Velika Britanija, Sovjetski Savez, Južni Vijetnam, Laos i Kambodža raspravljali o budućnosti Vijetnama. Pobjeda u Dien Bien Phuu znatno je učvrstila poziciju Vijetnama. No unatoč tomu zemlja je temeljem odluke donesenoj na konferenciji podijeljena po 17. paraleli na komunistički sjever i jug koji je neslužbeno podržavao SAD. No sve to Vijetnamu nije donijelo mir. Naime, „Ženevski sporazum“ je tom podjelom postavio temelj za „Američki rat“, kako se Vijetnamski rat i dandanas naziva u toj zemlji. Rat je izbio već 1955.