Premijera u Sarajevu: Daleko od usta, daleko od očiju

Tako je pedesetogodišnjak, junak ove priče (nazovimo ga indijanskim imenom Bik Koji Se Jedi), čovjek bez zuba za kokice i bez krajnika za koka-kolu stavljen pred svršen ultimatum. Ili će pristati na ucjenu uprave nekadašnjeg kina Dubrovnik (pred čijom je blagajnom znao satima čekati karte za filmove sa Festa ili iz Pule) i platiti hranu i piće koje ne može/ne želi jesti i piti, ili će njegovo 30 godina mlađe društvo u salu otići bez njega.

- Šta to znači, - buni se Titov pionir i akcijaš. - Sutra se nećemo moći voziti auto-putem ako uz putarinu ne platimo i osvježivač za auto? Ili, ne možemo čitati Oslobođenje dok ne kupimo uz njega i sarajevsko? Nećemo u javnim klozetima moći vršiti malu nuždu dok ne otkupimo papir za veliku?

Nema veze što nećemo srati, i što pijemo vino a ne pivo, i što smo alergični na osvježivače. Je li koka-kola toliko nisko pala da se mora prodavati silom, ili je to opšti trend da se potrošač tretira kao pavlovljevo pseto?

(Društvo s Fejsa se kikoće, s pravom imuno na analogiju kao na argument. Zabavlja ga jalovo ljevičarsko prenemaganje.)

- Zamislite, - poteže zadnji adut sijedi klovan, - da smo morali umjesto kokica kupiti čvarke. (Djeluje!)

Povrijediti osjećanja vjernika teži je prekršaj nego povrijediti prava čovjeka. Tjerati ljude da srču kolu je fensi, tjerati ih da grickaju čvarke je kripi. Usta puna kokica ne zvižde lošim filmovima. Slamka u ustima, jezik za zubima. Kola u ruci, boza na ekranu. Ni najhladnija prasetina ne osvježava kao ledena koka-kola.

- Zašto je ok tjerati jedne da piju kolu da bi gledali film, a nije ok tjerati druge da grickaju čvarke da bi ušli u Park Asteriks? Zato što su čvarci nezdravi, a kola zdrava? Ili zato što su jedni u manjini, bez vođe koji pjeni i prijeti, pa im niko ne mora podilaziti? Zato što ih se niko ne boji, pa su nevidljivi? Ne kaže narod džaba: daleko od usta, daleko od očiju...

Dugi red s kartama na gotovs, i u njemu Bik Koji Se Jedi (bez fišeka s kokicama i bez čaše s mjehurićima) prilazi sali. Je li ček-point pukotina u slobodi neizbora ili se praznih ruku i bez kokica u naručju ne može ući? Konzumerizam izvlači skrivene adute: crna nabildana majica sa znakom kina pruža mu sunčane naočare.

- Hvala, imam svoje, - odbija Indijanac.

- Ovo su 3D. Ne možete gledati film bez njih, - neumoljiva je majica.

I FB je nestrpljiv. Usporava ulazak, biće mu mutna slika bez naočara, neka se prestane glupirati, ne mora ih koristiti, ali mora ih uzeti, da ih ima vratiti na izlazu...

Bik Koji Se Jedi još jednom popušta i prima sonijevke. Ali ako misle da će ih staviti ispod ili preko svojih lenonki, varaju se. Neće sjediti u mraku i gledati film sljepačkim očima! Kuda ide ovaj svijet! Kad će početi u restoranima na ulazu dijeliti vještačka zubala? Čeka li ga unutra još poneko iznenađenje? Hoće li, da bi sjeo na svoje mjesto, morati popušiti gazdi kina?

Čini se, ovaj put, i za sada, neće.

Ekran oživljava reklamama. (Čvarci su hevi, kola je lajt, okusi zabavu, šveps i sprajt...) Bik Koji Se Jedi čuje svuda oko sebe srkanje, šuškanje, krckanje. (Zašto uz naočare ne daju i čepiće za uši?) Nanosi kokica nestaju u raljama nestrpljive publike, koju još samo nekoliko trenutaka dijeli od početka kraja sage o Hariju Poteru.

Najzad, stereo slike sparuju se s dolbi seraundom, i kraj počinje. Ukratko, dva sata ubijanja mašte, ništa novo i sve već viđeno: aseksualni tinejdžeri u odbrani politički korektnih stereotipa, ispričanih iz perspektive neznajućeg merkantilnog pripovjedača u trećem licu, kroz naočare koje bistre sliku a mute poentu - da je 3D tehnika sinonim za 1D umjetnost.

&

Prije tri decenije, u istoj prepunoj sali (nekada kina Dubrovnik a danas Sinema-sitija), u vrijeme kad nisu bile obavezne kola i kokice ali jesu markice i značke Crvenog krsta, publici bez sljepačkih naočara prikazan je među filmovima s Pulskog festivala i film Samo jednom se ljubi. U pretposljednjem kadru junak u krupnom planu okreće se gledaocima, gurnuvši cijev pištolja u usta. Kakva sirovina za reklamu pred projekciju! Isti glumac, ista garderoba u koju ulazi, iste nesavršenosti stare filmske trake, isto sve; samo umjesto pištolja uzima kartonsku čašu koka-kole, i umjesto cijevi stavlja slamku u usta. Muzika, i glas spikera: samo jednom se ljubi - koka-kola. A onda, sljedeća reklama: Sokrat, okružen svojim učenicima, umjesto vrča s otrovom prinosi usnama crvenu kartonsku čašu iz koje viri slamka. I izgovara, u kameru: Crito, we owe a coke to Asclepius. A onda, sljedeća reklama: završna scena Hamleta, s kartonskim čašama koka-kole umjesto pehara s otrovnim vinom. Hamlet sisa iz slamke, i gledajući u kameru, izgovara: piti, ili ne biti.

I sve tako slogan za sloganom, bez jasne granice gdje zavrašava reklama a gdje počinje film, i gdje počinje film a gdje završava život.

Autor: Nenad Veličković, Sarajevo

Odg. ur.: Azer Slanjankić