Priča o spasiocima Romana Polanskog
17. oktobar 2020
Za jelo je najčešće bio krumpir, ponekad mlijeko, a ljeti je bilo gljiva ili borovnica. Buchale su bili jednostavna i siromašna obitelj, s troje djece. Živjeli su u maloj kući 40 kilometara od Krakova. Usprkos tome su odlučili da to malo podijele s jednim židovskim dječakom, i to gotovo dvije godine.
Vlastiti otac ga je uspio izvući iz krakovskog geta, u ožujku 1943, presjekavši kliještima bodljikavu žicu kojom su bili ograđeni. Devetogodišnjak se potucao od jedne do druge obitelj, dok na kraju nije završio kod obitelji Buchala. Kasnije je pričao da je „ljubaznost" koju je prema njemu pokazala Stefania Buchala bila „nevjerojatna".
Par je riskirao vlastiti život, jer je u okupiranoj Poljskoj smrt prijetila svima koji su skrivali Židove. Njihova djeca su vjerojatno mislila da je „Romek" njihov brat. Kasnije je od ovog malog židovskog dječaka postao svjetski poznati redatelj – Roman Polanski.
Polanski je nakon Drugog svjetskog rata dva puta dolazio u gradić Wysoka u potrazi za svojim spasiteljima. Kada je došao pred kuću, kako je zabilježio u svojoj biografiji, nije mogao vjerovati da je u toj sićušnoj kolibi moglo živjeti šestoro ljudi. U knjizi se prisjeća i da je svakodnevica porodice Buchala bila - „borba za preživljavanje".
Romek, „stric" iz Amerike
Ono što Polanskom godinama nije uspjelo, pošlo je za rukom mladim autorima filma Mateuzu Kudli i Ani Kokoszka-Romer. Paralelno sa snimanjem njihovog filma o ratnim iskustvima Romana Polanskog i njegovog prijatelja, svjetski poznatog fotografa Ryszarda Horowitza, dali su se u potragu i za preživjelom rodbinom obitelji Buchala.
Sreli su se sa Stanislawom Buchalom, unukom Stefanije i Jana. On nije imao pojma da su njegovi baka i djed sakrivali Polanskog i tako mu sigurno spasili život. Stanislawov otac, Ludwik bio je uvjeren do smrti 1999. da je „Romek" bio njegov brat. Roditelji su to vjerojatno tako govorili kako ne bi doveli obitelj u opasnost. Sve ove godine je Stanislaw vjerovao da u Americi ima strica, o kojem je samo znao da se zvao „Romek". Da je kojim slučajem pročitao biografiju Romana Polanskog, saznao bi da su spasitelji koji su u njoj opisani, zapravo njegovi baka i djed.
Autorima filma je tek nakon njegovog susreta s Polanskim bilo jasno da je potraga bila uspješna. „Kada mu je Stanislaw Buchala pokazao fotografiju svoje bake, Polanski je dirnut izustio: "Da, to je ona. Ona mi je spasila život‘", ispričala je producentica filma, Ana Kokoszka-Romer u razgovoru za DW. Ona je naglasila koliko je dirljiv za Romana Polanskog bio trenutak kada se sastao sa Stanislawom Buchalom, i to tijekom prvog posjeta Buchale selu njegovog bake i djeda. „Polanski je Buchali ispričao sve o njima, gdje je stajala kuća, što je radio njegov djed, gdje su rasle jabuke i šljive. Polanski ga je takoreći vratio korijenima", kaže Kokoszka-Romer.
Naknadna počast
Nakon ovog susreta Polanski se obratio Memorijalnom centru u Jeruzalemu Jad Vašem u kojem se održava sjećanje na nacističko uništavanje Židova i to se znanstveno dokumentira. Svjetski poznati redatelj je zatražio da se nagradi Stefania Buchala. Napisao je. „Pružila mi je utočište i ugrozila svoj život i život svoje obitelji. Bila je to jedna osjećajna, nježna i vrijedna žena."
75 godina nakon rata njenom unuku Stanislawu uručena je medalja za njegove preminule pretke. „To je izraz velike ljudskosti mojih bake i djeda", rekao je Buchala. „Da se Polanski toga sjeća, znači da mu je tamo bilo dobro, da ga vežu lijepe uspomene. On je tražio moju obitelj i htio se zahvaliti."
Redatelj je doputovao i na uručenje nagrade u šleski grad Gliwice, i tijekom ceremonije ispričao kako je dva puta nakon rata posjetio selo, gdje su ga Buchale skrivale. „U Wysokom više nije bilo kućice pokrivene slamom u kojoj je živjela obitelj Buchala. Kada sam pričao o tim događajima, djelovalo je kao da sam sve izmislio", ispričao je redatelj.
Pravednik među narodima
Buchale su sada zajedno s 27.000 drugih „Pravednika među narodima" na cijelom svijetu, od kojih je 7.000 Poljaka. Otprilike četvrtina – impozantan broj, koji je i razumljiv smatra Barbara Engelking, osnivačica Centra za istraživanje Holokausta pri poljskoj Akademiji znanosti. U razgovoru za DW podsjeća da do Holokausta najveći broj ubijenih Židova živio u Poljskoj - oko tri milijuna njih. „Bilo bi čudno da se u jednoj zemlji, u kojoj je bilo toliko Židova i koja je bila epicentar Holokausta, ne nađe i najviše onih koji su im pomagali."
Istraživačica kaže da joj je teško tipologizirati pomagače i njihove motive. Neki su samo vidjeli jednostavnu mogućnost da nešto zarade, što je u mnogim slučajevima vodilo ka izrabljivanju Židova. „Ali, bilo je i drugih motiva, kao što je solidarnost ili prijateljstvo." U Varšavi su na primjer prije rata živjeli zajedno Židovi i Poljaci, njegovali prijateljstva koja su očuvali i u ratu.
Počasna titula „Pravednik među narodima" dodjeljuje se pojedincima i organizacijama, koji su se usprotivili nacističkom režimu i spašavali Židove a sami nisu pripadali tom narodu. Njihova imena i zemlje porijekla stoje na ploči u Jad Vašemu.
Na medalji koju je za svoje pretke dobio Stanislaw Buchala stoji: „Tko spasi jedan ljudski život, spasio je cijeli svijet".