Prijateljstvo u vrijeme neprijateljstva

Mjesto radnje: Tel Aviv. Samo da navedemo mali dio Gerdinog nasljedstva – 84 tašne, 104 šala, 92 para cipela, knjige, porcelan, krzna. Sve to potiče iz Berlina, nekadašnje Gerdine domovine. Sada, nakon njene smrti, njena porodica, prije svega kćerka Hannah prazni stan. Mnogo toga se odstranjuje u kontejner.

Iako svako od nas kao gledalac želi detaljno i prisebno posmatrati svaki predmet iz života Gerde i Kurta Tuchlera sa sviješću da se radi o svjedocima života u Berlinu 30-tih godina, Arnond Goldfinger to ne dozvoljava. U potrazi za istorijskim tragovima sopstvene porodice, on je izabrao trezvenu prizmu kroz koju stvari posmatra kao naučni istraživač.

„Nacista u Palestini“

Pri odstranjivanju stvari iz stana, Hannah, majka Arnona Golbderga, kćerka Gerde Tuchler, pregledava svaki dokument. I tako među silnim sačuvanim dokumentima pada im u ruke 12 izdanja novina „Der Angriff“ objavljivanog u vrijeme nacista iz 1935. godine. U njima se nalazi serija članaka pod naslovom „ Nacista putuje za Palestinu“. Tu je opisana i svrha putovanja, naime, da se obilaskom jevrejskih naselja, fabrika i bolnica u Palestini ispita, kakav je razvoj cionizma na Bliskom istoku. Arnon Goldfinger, koji u ovom filmu nastupa iz perspektive pripovjedača, uspijeva saznati ime naciste koji je tada putovao kroz Palestinu: Leopold Edler von Mildenstein. Nakon dalje istrage otkriva uz pomoć porodičnih slika da je dotični nacista putovao u pratnji Arnonove bake i djeda.

Von Mildensteinov sljedbenik: Adolf Eichmann

Pored toga što je Von Mildenstein bio pripadnik zloglasnog SS-a, nakon istraživačkog putovanja kroz Palestinu važio je i kao stručnjak za pitanja Jevreja i cionizma. Von Mildenstein je odgovoran i za stupanje Adolf Eichmanna na scenu, čovjeka koji je bio zadužen i odgovoran za cjelokupnu organizaciju deportovanja europskih Jevreja i njihovo istrebljenje. Adolf Eichmann tokom sudskog procesa u Izraelu 1961. godine izjavljuje da je on slijedbenik Von Mildensteina. Mildenstein je poslije radio u ministarstvu Joseph Goebbelsa, šefa propagande nacista, i poslije rata se nije našao pred sudom.

Kako je moguće da su preci Arnona Goldfingera mogli biti prijatelji sa nacistima, Von Mildensteinom i njegovom suprugom? Ovakva i slična pitanja gomilaju se samim tim što se naknadno uspostavlja da su Gerda i Kurt i nakon rata i holokausta imali kontakt sa porodicom Mildenstein uključujući i mnogobrojne posjete u Njemačkoj.

Generacijski konflikt

Naravno u filmu se radi prvenstveno o nečuvenoj priči o prijateljstvu jedne jevrejske i nacističke porodice za vrijeme holokausta, no pored toga nailazimo pri tome i na konflikt generacija, koji je simptomatičan za mnoge jevrejske porodice – o proganjanju, bijegu, umorstvu članova porodice se ne priča.

Dokumentarni film „Die Wohnung“ (stan) je više puta nagrađen. Između ostalog je dobio nagradu za najbolju režiju na Jeruzalem Film Festivalu, za najbolju montažu na Tribecca Film Festivalu kao i Filmsku nagradu Bavarske za najbolji dokumentarac.

Bez pitanja i odgovora

Na početku filma Arnon Goldfinger pita svoju braću i sestre, rođake, koliko znaju o svojim precima. Dolazi do zaključka da je to što znaju skoro ništa. Čak ne znaju ni ime grada u Njemačkoj iz kojeg potiču. Ni Arnonova majka Hannah ne zna više o porijeklu svojih roditelja, no ipak je najzanimljivija osoba u filmu. Rođena u Njemačkoj, Hannah dolazi kao dijete sa roditeljima u Tel Aviv, gdje i danas živi.

„Pola toga ide na smetljište. I poslije su na redu knjige. Sigurno su sve na njemačkom jeziku“, kaže Hannah nemilosrdno bacajući pogled na vitrinu i ne skrivajući u glasu prezir koji osjeća za taj jezik. Unatoč svemu tijekom filma zapažamo da Hannah tečno priča njemački jer njeni roditelji nikad nisu naučili hebrejski.

„Što je bilo, bilo je“, Hannine su riječi koja je odlučila živjeti u sadašnjosti. Ali uprkos baš toj izjavi, možemo vidjeti da je muči loša savjest: „Majku nisam ništa pitala o prošlosti, a ona ništa nije rekla. Da sam je pitala, možda bi mi ispričala.“

Film pokazuje i da Arnon svojoj majci prebacuje jer nikad nije postavila pitanja pa kaže „ Sve do smrti bake Gerde nisam bio svjestan da sam odrastao u porodici u kojoj je važna samo sadašnjost. Sada sam konačno stekao osjećaj sopstvene prošlosti. Iako pomalo patetično to ukazuje na paradoks da mnogi Izraelci žive u državi u kojoj je prošlost konstantno prisutna, ali o individualnoj biografiji ne pričaju ništa.

Osjećaj krivice onih koji su holokaust preživjeli je zaista jak – jedan od najupečatljivijih scena u filmu je trenutak kada Hannah čita pismo svoje bake Susanne Lehmann, koja nije željela napustiti Berlin i koja je deportovana i ubijena u Rigi: „Draga Hannica ne smiješ se nikada prestati moliti za baku“. I na to Arnon postavlja pitanje Hanni „I, jesi li se molila?“. „Nisam“, odgovara Hannah.

Dokumentarni film „Die Wohnung“ prikazuje se u sklopu Jevrejskog Fim Festivala u Berlinu (4.-17.06.2012) i stiže 14. juna uodređena kina širom Njemačke.

Autori: Sarah Hofmann / Ida Bauerfeind-Merdan

Odgovorni urednici: A.Slanjankić / M.Smajić