Princeza na bijelom konju, princ na zrnu graška

Da li je moguće napisati bajku koja će se zvati „Princeza na bijelom konju, princ na zrnu graška“? Borci za rodnu ravnopravnost tvrde da ne samo da je moguće već je i neophodno, jer smo u poštovanju ljudskih prava odmakli daleko od epskih i duboko patrijarhalnih vremena kada su nastajale „Pepeljuga“, „Snježana i sedam patuljaka“, „Uspavana ljepotica“, ...

Koautorka zbirke priča „Ko se boji vuka još? Moćne priče za odvažne i radoznale“, Aleksandra Izgarjan za Dojče vele kaže da se kroz stare bajke zapravo reprodukuje slika podređene žene. Prema njenim riječima, bajke prenose tradicionalne rodne uloge, u kojima se žene vide kao pasivne, odnosno kao uspavane ljepotice koje onda probude prinčevi, i vide se prije svega kao domaćice. „U svim Diznijevim filmovima, pogotovo onim starijim, već na početku žene se pojavljuju kako peru i čiste. Zato mislimo da je potrebna dekonstrukcija i rekonstrukcija tih bajki i filmova, odnosno da je potrebno djevojčicama ponuditi neke druge modele, u kojima su junakinje aktivne, u kojima one rješavaju neke probleme ili sukobe, a ne oslanjaju se samo na prinčeve da im riješe probleme“, navodi naša sagovornica.

Danas su tu pametnica Hermina, nova Alisa i Crvenkapa

Ima i drastičnijih primjera, prije svega u epskim narodnim pjesmama, kaže Aleksandra Izgarjan. „Imate zidanje Skadra, gdje se žena uziđuje u temelje grada, što je vrlo potresno za čitanje i djeci i odraslima. Ili recimo Vila Ravijojla, koju pretuče Kraljević Marko. To su ipak neki negativni modeli ponašanja”, kaže Izgarjan.

Prema njenim riječima sve ovo naravno ne znači da treba „zabraniti” stare bajke, kao i priče i pjesme iz starina. „Naravno da treba čitati sa djecom i stare priče, jer stare priče nam pokazuju kako su ljudi nekada živjeli i mislili. Ali, za današnje vrijeme su potrebne neke nove priče. Kada, recimo, pogledate Harija Potera, tu imate Herminu koja je vrlo odvažna, pametna, na koju se i Hari i Ron oslanjaju i koja je vrlo bitna za zaplet. Recimo, imate i novu Alisu u zemlji čuda, novu Crvenkapu, … Znači, to je neki trend u svijetu danas, da se rade nove priče i filmovi”, ocjenjuje Aleksandra Izgarjan.

Mogu i djevojčice da igraju loptu

Vaspitačica Višnja Nežić kaže za Dojče vele da u vrtićima ne postoji jedinstvena metoda po kojoj bi nastavno osoblje radilo kada je u pitanju rodna ravnopravnost u književnim djelima za djecu te da je sve prepušteno samim ličnostima vaspitača. „Postoji literatura, ali ono što je više problematično jeste da se malo radi sa samim vaspitačicama i vaspitačima. Mi na tu temu nismo imali nikakvu obuku ili neke neformalne kurseve. Tako da sve zavisi od toga kakav stav vaspitači i vaspitačice imaju o rodnim ulogama, i to se onda prenosi na djecu“, navodi Nežićeva.

Ona dodaje da iz svakodnevne prakse zna da je u pričama moguće zamijeniti ustaljene uloge djevojčica i dječaka, a da to djeca i „ne primijete“. „Ako je priča da se tri dječaka igraju loptom, a četiri djevojčice imaju šoljice za čaj, ja samo promijenim imena i stavim da su Tanja, Vanja i Snježana igrali loptu“, ilustruje Višnja Nežić.

U zbirci „Ko se boji vuka još? Moćne priče za odvažne i radoznale“ autorke su napisale priče u kojima su junakinje ne samo aktivne, već rješavaju sukobe mirnim putem. Tako djeca mogu da čitaju priče „Milica i Danica u zemlji miroljubivih čuda“, „Snježana i pobuna patuljaka“, „Kosovka djevojka i život majke Jugovića“. Projekat je za početak dobio i državni pečat, jer je odobren od strane Zavoda za unaprjeđivanja obrazovanja i vaspitanja Republike Srbije.

Autor: Dinko Gruhonjić, Novi Sad

Odgovorna urednica: Marina Martinović