Rađanje "Jugosfere"

Autor članka, koji je objavio list Neue Zuercher Zeitung, počinje priču o Jugosferi konstatacijom da političari u zemljama bivše Jugoslavije ponovo tematiziraju rat i u tom kontekstu pominje nedavne izjave hrvatskog predsjednika Stipe Mesića i odgovor na njih koji je stigao iz Beograda i Banjaluke. Autor članka konstatuje:"Ovakve izjave periodično truju atmosferu među susjedima. Stavljanje Zagreba na stranu Kosova tokom pregovora pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, u Beogradu je doživljeno kao smišljeni napad. Kosovo je samo autonomna pokrajina i zato je njegovo otcjepljenje u skladu sa međunarodnim pravom, tvrdio je Zagreb. To je, glasile su razjarene reakcije iz Beograda, ništa drugo do poziv Vojvodini da se takođe otcijepi. S druge strane, na isti je način u Sarajevu doživljen gest srbijanskog predsjednika Tadića, koji je na Palama, tadašnjem uporištu Karadžićevih Srba, zajedno sa Dodikom otvorio Osnovnu školu pod nazivom 'Srbija'. I mladi srbijanski šef diplomatije i Harvardski student Vuk Jeremić često susjede pravi nervoznim kada spominje vodstvo Srbije - 'Leadership' u regionu.

Da bi korigovao ovakvu sliku, a i udovoljio zahtjevima EU, koja je dobrosusjedske odnose definirala kao važan kriterij za učlanjenje, Tadić je predložio donošenje rezolucije o Srebrenici. Srbija, kojoj Sud nije dokazao da je bila uključena u ubistva 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, ali koja ništa nije učinila da to spriječi, trebala bi se osloboditi tog tereta, obrazložio je Tadić i dodao: 'Nema kolektivne krivice, ali zločin, koji je počinjen u ime jednog naroda, taj isti narod mora osuditi'. Ali, ono što se poslije toga desilo u srbijanskoj javnosti nema puno veze sa savladavanjem prošlosti. Umjesto toga, iznesene su kritike što se na Srebrenicu posebno gleda i što se ona izdvaja. Populisti traže da se svi zločini kolektivno osude, što je sa stanovišta pomirenja, besmisleno. Mada tekst rezolucije nije poznat, već su počele stizati kritike iz BiH. Tadiću nije stalo do pomirenja, on se samo zbog Brisela želi prikazati pomirljivo. Tadić to odbacuje i kaže kako se izvinuo za zločine u Srebrenici ali i kosovskim Albancima za Miloševićeva nedjela. Priština međutim uzvraća da nije čukla nikakvo izvinjenje. Na tom nivou dakle pomirenje ne napreduje.

Zajedničkim navikama i ukusima do reintegracije

Ali u svakodnevnom životu situacija je posve drugačija. Muzički festival Exit u Novom Sadu svake godine okuplja nekoliko hiljada mladih iz "Jugosfere". Jedini stranci su tamo zapadni Evropljani. Pjevači iz Bosne pune dvorane od Ljubljane do Skoplja, a srbijanskom turbo-folku ne mogu odoljeti ni u europeiziranom Zagrebu. Stare navike i muzički ukusi privlače hiljade Slovenaca u Beograd, koji tamo provedu nekoliko divljih noći, prije nego se vrate u puno sređeniju domovinu Sloveniju. Proteklog ljeta je na hrvatskoj obali ponovo ljetovalo puno Srba. Hvala bogu da su susjedi spasili turističku sezonu, rekao je protekle jeseni hrvatski ministar turizma. Hrvatska -tako lijepa, a tako blizu! bio je slogan sa plakata turističkih agencija u Srbiji. A sada u zimu u slovenačkoj Kranjskoj Gori ponovo je zaživio srpsko-hrvatski jezik, kojeg više nema. Poslovni Slovenci to razumiju i tako izvrsno zarađuju.

Pokretačka snaga cijelog procesa približavanja je privreda. Zemlje bivše Jugoslavije su važni trgovinski partneri a gradnja autoputeva ubrzava ekonomsko-integracioni proces regiona. BiH je glavni uvoznik robe iz Srbije. Crna Gora izvozi uglavnom u Srbiju a hrvatska Vegeta je pojam domovine i zajednički nazivnik za "Jugosferu" (ono što je Aromat u Švajcarskoj). Nije to politički projekt, već su to zajedničke navike i okusi kao dio svakodnevne kulture življenja, koji dovode do reintegracije. A sve je pojednostavljeno istim jezikom i zajedničkom istorijom.

Istorija - ipak tabu

No, istorija je za njih, za sada ipak tabu. Ilustracija: Ljeto 2009, za stolom na hrvatskoj obali sjede Hrvati i Srbi, dobar dio su rođaci. Jede se riba i pije vino. Raspoloženje - odlično. A onda neko pomene gradonačelnika Splita Željka Keruma, koji je javno rekao da ne bi želio imati zeta Srbina i dodao da Srba nikada nikome nisu donijeli ništa dobro. 'Zeljko je idiot', povikao je Srbin za stolom. 'Jeste, ali ga ipak morate razumjeti', reče Hrvat. Odjednom zatišje. Situaciju spašava pozamašna domaćica: 'Ljudi, manite se tih priča. Što je bilo, bilo je. Od svega profitiraju samo političari, ne narod!'

Odobravanje. Olakšanje. Prijatno ćaskanje se polako nastavlja. To je trik u komunikaciji koji omogućava približavanje naroda bivše Jugoslavije. O ratu i uzrocima se ne razgovora, političari se okrivljuju za sve. Potiskuje se činjenica da su političari ipak odrađivali stvari u ime većine naroda i da su progoni i nova povlačenja granica bili popularni. Umjesto toga narod potpuno racionalno rezonira da je politika prljav posao, koji nema veze sa narodom. Ovakav stav smeta mnoge moraliste i preživjele žrtve. Njih ne može utješiti iskustvo napravljeno u drugim kriznim područjima da promjene u društvu i kao što je ovdje slučaj - uspostava 'Jugosfere' može izazvati istinski interes za komplikovanu prošlost.

Autor: Jasmina Rose

Odg. urednik: M.Smajić