Radnička prava u BiH kao muzejski eksponat

Redovi ispred mesnica, gužve u marketima. Većina Banjalučana priznaje da nema mnogo razloga za slavlje, ali nisu odoljeli staroj navici da Praznik rada provedu uz roštilj i gajbu piva.

U dvorištu Darmina Pašalića okreće se jagnje na ražnju. Domaćin kaže da je to tradicija i jedinstvena prilika da se okupe stari prijatelji.

„Danas ne želim pričati o problemima. Svako je u svojim brigama, trči se za poslom ali danas je dan za druženje i jagnjetinu“, objašnjava Pašalić.

O svom radnom statusu, 31-godišnji Dejan N. iz Banjaluke, diplomirani inžinjer građevine, kaže da je malo bolji od robovlasničkog. Zaposlen je u privatnoj građevinskoj firmi, tvrdi da on i njegove kolege nemaju nikakva prava, tj. da se ona svakodnevno krše.

“Blaži oblik robovlasničkog društva“

„Plaćen godišnji odmor ne postoji. Uzmeš slobodne dane, to ti se odbije od plate. Svi smo prijavljeni na minimalac, pred očima države nekvalifikovan radnik sa osam razreda osnovne škole i inžinjer imaju istu platu. Nek mi neko objasni kako to država toleriše. Preko banke i on i ja primamo 380 KM. Ostatak dobijam na ruke“, ogorčeno objašnjava Dejan za Deutsche Welle, uz molbu da ga ne fotografišemo, jer i taj kakav-takav, posao koji ima ne želi izgubiti.

Dejana posebno boli i odnos poslodavca prema radnicima, koji je u njegovoj firmi katastrofalan.

“Ponašaju se kao da te posjeduju. Non-stop moraš biti dostupan, radno vrijeme se ne poštuje, radim i više od deset sati dnevno”.

Svaki dan je neradni u zemlji neradnika

Udruženje građana “Oštra nula” iz Banjaluke, izvelo je performans na Trgu krajine. Njihov “muzej rada” predstavlja upravo mjesto kojem pripada radničko dostojanstvo i pravo na rad i zaradu. Dražana Lepir, predsjednica udruženja pita se kome trebaju dva neradna dana kada je samo u RS oko 150.000 nezaposlenih.

“Apsurdno je slaviti 1.maj. Ove brojke sve govore, 77% mladih želi napustiti BiH. Ili su nezaposleni ili slabo plaćeni pa ne mogu osnovati svoje porodice, roditelji su im prezaduženi i na rubu siromaštva. Logično je da žele otići”.

"Muzej rada" na Trgu Krajine u Banjaluci

Podaci nisu slučajno izloženi na donjem vešu. Građanima je još samo to ostalo, kaže Dražana.

“To što roštiljamo, putujemo, trošimo pola plate na praznične dane je samo privid i još jedan razlog da se dodatno zadužimo. Obilježavanje Praznika rada ima smisla jedino ako to radimo na način koji odgovara njegovom prvobitnom značenju. Radnička klasa bi trebala biti glasnija, tražiti svoja prava, ukazivati na svoj težak položaj”.

Ni privatnicima nije lako

Željko Vučić ima privatnu firmu u Banjaluci. Kaže da je prošlo vrijeme kada je gazda ubirao prihode i lagodno živio. Njegov radni dan, kako kaže, traje od jutra do mraka.

“Brojne su obaveze prema državi, mnogo je nameta. Vjerujte da nije lako. Borba je za svaki dinar, opšta situacija je takva da sam sretan ako sam na nuli na kraju mjeseca”.

Željko koristi neradni dan da sa suprugom i unucima provede sunčano popodne uz obalu Vrbasa.

“U bivšoj Jugoslaviji je 1. maj imao više smisla. Svi smo manje-više bili jednaki, radio si i znao za šta radiš. Danas je to samo uspomena”, objašnjava Željko.

Prazniku rada Dejan N. se ne raduje niti ga proslavlja. Prvi maj za njega je običan neradni dan, naravno neplaćen. Prati konkurse u Njemačkoj i intenzivno uči njemački jezik. Do sada se prijavio na preko stiotinu različitih oglasa u toj zemlji, ali još uvijek bez uspjeha.

Iz udruženja „Oštra nula“ podsjećaju da je potrošačka korpa u BiH nedosanjan san većine stanovnika koji svojoj porodici ne mogu pruštiti ni osnovne životne namirnice. Pri tome se političari u RS hvale povećanjem najniže penzije za tri marke.

Autorka: Aleksandra Slavnić

Odgovorni urednik: Faruk Šabanović