Rathfelder: „Srebrenica je bila dio plana“

„Sjećam se tih očajnih i umornih lica. Međunarodne humanitarne organizacije su napravile šatorsko naselje i izbjeglicama ponudile hranu i vodu. Međutim, ti ljudi nisu mogli jesti. Samo su se malo napili vode. Djeca su bila šokirana. Bila je to užasna situacija“, sjeća se Erich Rathfelder julskih dana kada su u Tuzlu stigli prvi autobusi koji su dovezli žene, djecu i starce iz Srebrenice. Rathfelder je njemački novinar koji od 1987. godine sa Balkana redovno izvještava za njemački list „Die Tageszeitung“.

Kada se prekinula veza sa radio-amaterima u Srebrenici, koju je imao, Rathfelder se iz Mostara uputio za Tuzlu. Usput je, kako kaže „imao problema sa HVO-om koji mu nije odmah odobrio prolazak kroz područje pod njegovom kontrolom“. „U tom trenutku nismo znali razmjere onog šta se dogodilo u Srebrenici. Međutim, to se moglo naslutiti. Napisao sam tekst o opasnosti koja predstoji. Međutim, taj tekst novine za koje sam radio nisu objavile. Nisu mi vjerovali“, kaže Rathfelder koji danas živi u Sarajevu i Splitu.

Svjedočenja o užasnim zločinima

Po dolasku u Tuzlu, u julu 1995. godine, ovaj njemački novinar se uputio prema šatorskom naselju na aerodromu Dubrave u koje su smještene izbjeglice.

„Vodio sam intervjue sa nekoliko žena. Međutim, nisu to bili klasični intervjui. Odgovarale su mi sa samo nekoliko riječi. Brinule su se za svoje muževe koji su ostali u Srebrenici“, kaže Rathfelder.

Die Tageszeitung 17. jula objavljuje njegov tekst pod naslovom „Samo sam još čula njihove krike“ u kojem Rathfelder prenosi svjedočenja žena na čijim se licima, kako je tada napisao „vidi samo strah“. Dva dana kasnije Rathfelder piše tekst pod naslovom „Marš ljudi koje je napustio cijeli svijet“. Riječ je o razgovoru sa Hasanom Hrustanovićem, Vahidom i Ahmedom Ustićem, koji su s prvom grupom muškaraca prešli „Marš smrti“.

„Sve se moglo naslutiti“

Izvještavajući o ratu u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, Rathfelder je veoma dobro upoznao problematiku s kojom se susrela bivša Jugoslavija. Kada je ratni vihor zahvatio i BiH, i kako je iz godine u godinu uzimao svoj danak i kako se sve više stezao obruč oko bivše zaštićene zone UN-a, Rathfelder kaže da nije bilo teško naslutiti da će se nešto veliko desiti.

„Međunarodna zajednica je bila dio igre. U januaru 1995. godine sam dobio informaciju o zamjenama ljudi i teritorija koje bi trebalo da dovedu do kraja opsade Sarajeva. Bio je to prijedlog Radovana Karadžića. Po tom prijedlogu bi enklave takoreći trebale pasti u ruke Srba. Međutim, UN to nije mogao zvanično odobriti jer nije mogao dozvoliti etničko čišćenje. Kada sam u aprilu 1995. godine u Zagrebu razgovarao sa Jasuši Akašijem, pitao sam ga šta misli o Karađićevom prijedlogu formiranja Republike Srpske koju bi činila područja koje su zauzeli Srbi u Hrvatskoj i BiH čime bi enklave bile ukinute. On mi je rekao: „To je dobra ideja“. Tada mi je bilo jasno, što se kasnije pokazalo tačnim, šta će se dogoditi.“

Rathfelder navodi da je jedan od pokazatelja da je sve bio smišljeni plan i činjenica da su Naser Orić i još 11 komandira u junu helikopterima prebačeni u Tuzlu. „Tako se zaštićena zona bez komandnog kadra više nije mogla braniti. Srebrenica je pragmatična odluka o okončanju rata sa fatalnim posljedicama za ljude u enklavi.“

Ne treba zaboraviti ni druge žrtve

„Rat u BiH je kasnije nastavljen, ali drugim sredstvima, danas se vodi rat o interpretaciji istorije“, kaže Rathfelder i objašnjava: „Kada srpsko društvo bude u stanju da prihvati ono što se dogodilo, tek onda se u Srebrenici i cijeloj BiH može razmišljati o budućnosti. Bez suočavanja sa prošlošću nema budućnosti.“

Rathfelder se i danas bavi ratom u BiH. Zajedno sa bh. autoricom Amelom Maldošević i reporterom iz Belgije, Philippeom Deprezom, snimio je film „Zemlja tvrda, a nebo visoko“. Riječ je o dokumentarnom filmu koji prati živote preživjelih logoraša iz Prijedora. Autori, među kojima je i ovaj njemački novinar koji je o ratu u BiH i Kosovu napisao nekoliko knjiga, žele da se, pored Srebrenice, ne zaborave ni zločini koji su se dogodili u Foči, Brčkom ili Prijedoru 1992. godine.