Ratne igre na Igmanu

„Ko puca?“ vrišti preko radio stanice, moderator Mirza Hadžić. „Svi pucaju!“, čuje se kao odgovor. Koliko smo samo puta ovakvu situaciju imali u Sarajevu za vrijeme rata! Ali ovdje se, na svu sreću, ne radi o stvarnom, nego o simuliranom ratu. Toliko vjerno simuliranom, da me podilaze žmarci. Mirza Hadžić je moderator airsoft performansa koji se jednog prelijepog, sunčanog dana odvija na planini Igman, u krugu devastiranog hotela „Maršal“. Od Olimpijskih igara, do pojave airsofta u BiH, prošlo je mnogo godina. U sjenci i po njegovim praznim spratovima, neki novi klinci igraju se rata. Moja generacija igrala se indijanaca i kauboja. I nismo imali replike koltova ili tomahavka. Svijet je napredovao. Sve je kao pravo, a ustvari, nije.

Ustvari, sve je samo igra

Preko 30 domaćih airsoftaša i gostiju iz Hrvatske zajedno, u do sada najvećoj igri ove vrste u BiH, odmjeravaju snage u gustim šumama Igmana. Bosna i Hercegovina u igri ima članove iz tri airsoft kluba: Sarajevo, Pale i Gradiška. Sa Pala je stigao Željko Sinković sa još dvojicom članova njihovog kluba. Tu je i lokalna policija kojoj se ovakva vrsta vježbe mora prijaviti. Sve je užurbano kao pred pravi odlazak u bitku. Provjerava se oružje, zatežu opasači, navlače šljemovi i panciri. „Emire, gdje su ti naočale? Amire, naočale!“ upozorava Mirza Hadžić. Za oko mi zapinje opasna oprema na jednom „vojniku“. Borko Latinčić osnivač je airsoft kluba u Gradišci. „Uniforma, samo hlače i bluza koštaju 140 KM i takve stvari mogu se nabaviti samo u inostranstvu. Mi to uglavnom nabavljamo preko interneta. Replika puške je oko 500 KM. Sve skupa, ako tome dodamo prsluk, čizme, rukavice, kacigu i naočale, košta oko 1000 KM“, kaže Borko.

A sada malo ratne provokacije?

„Sarajevo Airsoft klub“ formiran je u posljednje dvije godine. Njegov osnivač Zlatko Zečević kaže: „Vidjeli smo na internetu kako se ljudi zabavljaju u zemljama iz naše okoline, Hrvatskoj i Sloveniji. Zabava vrhunska, a nije štetno. Tako sam ja pokrenuo inicijativu i nekoliko nas je osnovalo klub“, kaže Zlatko. U zemlji koja ima takvu ratnu prošlost, zar igranje ratnih igrica nije već u sferi provokacije? „Pa, upravo zbog toga i jeste teško nabaviti opremu, prije svega te vjerne replike oružja koje imamo. A, onda i registracija kluba je prilično zahtjevna. Treba priložiti mnogo važnih papira, ali eto, nekako smo uspjeli“, kaže ovaj airsoftaš i dodaje da je airsoft zapravo, kompjuterska igrica vjerno prenesena u stvarnost. Koliko vjerno? „Ovo je potpuna simulacija ratnih djejstava. Fali samo bojeva municija, ostalo je sve stvarno“, kaže Zlatko.

Airsoft ima svoja stroga pravila. Ne ulazi se u ratne igre bez 19 godina, svako donosi svoju ličnu opremu, mora imati potvrdu o nekažnjavanju i svako prolazi tromjesečnu provjeru ponašanja u grupi. Ako član ima manje od 19 godina, može da kuha pasulj, kao što je to na Igmanu radio mladi Armin Kadrić.

Petarda je označila početak

I „bitka“ je počela. „Plavi“ i „Crveni“ se sukobljavaju u šumi, a zatim u ruševinama depandansa hotela „Maršal“. Protivničke formacije su zauzele prvi i drugi sprat hotela. Odjekuju pojedinačni pucnjevi, a zatim se čuje snažna eksplozija. Moderator Mirza Hadžić kaže: „Pronašli su i aktivirali bombu.“ Zatim se čuje rafalna paljba, što je zabranjeno u zatvorenom prostoru, iz blizine. „Ko je rafalno pucao, da mu upišem negativne poene?“ pita Mirza preko radio stanice. Daju mu podatke. Upisuje. Na kraju će se to sve zbrajati. Čuje se u eteru da ima mnogo pogođenih. Poziva se „medico“ da pogođenima sveže bijelu traku oko ruke. Oni se poslije deset minuta mogu ponovo vratiti u igru. A da je sve zaista igra, čuje se prvi put. Neko od „boraca“ preko stanice pita: „Dokle je taj grah?“ Ratne igre na čistom zraku znaju biti iscrpljujuće. Dok posmatramo „bitku“, moderator Hadžić priča: „Jednom je u zonu naše igre zalutao ljubavni par u kolima. Kad su nas vidjeli onako teško naoružane i obučene, čovjek je bez hlača istrčao od straha. Djevojka se na zadnjem sjedištu sva skupila. Uglavnom, kad uđu civili u našu zonu, obično pitaju: 'Šta se to snima?', a bilo je i onih koji su pitali je li to počeo rat, opet.“

A nakon igre u „život“

Nakon tri sata, završena je prva faza airsoft igre. „Vojska“ se vraća u svoje baze. Pitam jednog od njih kako je bilo. „Unproforac“ Amir Bulić kaže: „Zanimljivo je. Adrenalin. Osim toga, bolje je igrati se ovako, nego...“ Miroslav Žutić, iz kluba u Gradišci, već je godinu i po u airsoftu. „Radim u vojsci, u Oružanim snagama BiH, kao komandir voda. Ovo mi je dodatna prilika da ostanem u kondiciji“, kaže Miroslav. „Koliko su ovi momci ozbiljni u ovome što rade?“ pitam. „Ovi momci su jako ozbiljni. Dobro to rade i sve je na jednom visokom nivou. Meni se sviđa. Bilo je dosad žestoko“, kaže gost iz Gradiške.

Samo što se igra nije nastavila, a pojavljuju se civili u zoni. Moderator silazi do jednog od njih koji hoće da baš tu, uz ruševine - roštilja. Upozoravaju ga i ubjeđuju da može biti opasno. Vremešni civil, koji kaže da je vojno lice u penziji, ne popušta. Tipično, a naše. Inat se prostire do one: „E, sad neću ni onako kako ja hoću!“ Moderator poziva policiju (ali, pravu!), koja interveniše. Civil sa svoje tri pratilje se povlači. „Kad vam ćaća kupi ovu šumu, onda se igrajte rata!“ dobacuje odlazeći.

Ratne igre na Igmanu trajale su šest sati. Niko nije povrijeđen. Pasulj je pojeden. Bijele, plastične, biorazgradive kuglice rasute su po šumi. Članovi airsoft klubova iz Hrvatske, spavali su kod svojih prijatelja iz airsoft kluba Sarajevo. Naveče su otkrivali ljepote bh. glavnog grada. Da su se bar, njihovi očevi tako igrali...

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić