Ratni zločinac sa ljudskim obrisima

Sueddeutsche Zeitung u članku pod nazivom "Muke pravde" piše: "Kako je dug i težak put pravde najbolje znaju Karadžićeve žrtve. Ovaj beskrupulozni i moralno pokvareni čovjek, čiji je lik postao simbol nasilja na Balkanu, dugo se odupirao hapšenju. U vrijeme kada su zločini svima bili dobro znani, on je živio nekažnjeno i radio kao doktor alternativne medicine. Za njegove žrtve bila je prava muka čekati 14 godina od izricanja optužnice na početak suđenja. To je prava sramota, za koju su mnogi odgovorni. Krivicu ne snose samo Srbi, koji su sakrivali i štitili svoje kriminalne vođe već i Zapad.

Nakon rata je NATO-u sa 60.000 vojnika u BiH bilo lako uhapsiti Karadžića. Ali u zapadnim metropalama nije bilo političke volje. Karla del Ponte opisivala je to sarkastično kao igru mačke i miša. Većinu vremena su mačke zatvarale oči tako da su miševi mogli da se sele iz jedne u drugu rupu." U ovom vjerovatno posljednjem velikom procesu ponovo će doći do izražaja kompleksna istorijska dimenzija rata. Dokazati krivicu Karadžića kao demagoga, koji je povlačio konce i stajao iza krvavih zločina i kovao planove sa drugima za etničko čišćenje je cilj ovog procesa. Još jednom će se oživjeti strahote i užasi rata sa svom brutalnošću, kako bi se djelovalo protiv falsifikovanja istorije i stvaranja mitova i legendi. Od Karadžića se, međutim, ne može očekivati griža savjesti ili priznanje krivice kao u slučaju Plavšićeve", zaključuje Sueddeutsche Zeitung.

Sudije izvukle pouku

U članku pod nazivom "Proces Karadžiću -Tvrdoglavo za pravdom" berlinski Die Welt smatra da Karadžićevo nepojavljivanje nikoga nije iznenadilo i dodaje: "Bivši vođa bosanskih Srba bi, kao i Slobodan Milošević, radije pristao da umre mučeničkom smrću u svojoj zatvorskoj ćeliji, nego da bude kažnjen za zločine, počinjene tokom rata u BiH. Ali sudije i tužioci su izvukli pouku iz slučaja Milošević. Ovaj put bi haškom sudu trebalo poći za rukom da osudi Karadžića za genocid, najveći krivični delikt koji postoji u međunarodnom pravu. Glavni tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz) zna da stotine hiljada preživjelih na Balkanu čekaju da iz Haga konačno dođe presuda, koja bi značila naknadnu pravdu za ubijene. Bramerc je pokušao da ne ponovi grešku Karle del Ponte. Švajcarkinja je željela Miloševiću dokazati krivicu za sve ratove na području bivše Jugoslavije. Ali nije predvidjela da Milošević neće živ dočekati presudu. Umjesto toga Milošević je nastavio sa svojim tiradama mržnje protiv međunarodnog pravosuđa, koje su prenosili svi srpski TV kanali. Time je on građane u svojoj zemlji i dalje huškao protiv Zapada. Takav scenarij Karadžiću ne smije poći za rukom", zaključuje Die Welt.

U zoni sumraka

Neue Zuercher Zeitung u članku pod nazivom "Karadžić u pozi tužitelja" takođe piše kako bivši vođa bosanskih Srba koristi istu taktiku kao i Milošević. Dodaje da bi i Karadžiću Haški tribunal mogao poslužiti za kurseve istorije i pravdanje srpske politike tokom rata u BiH. U slučaju Miloševića Karla del Ponte se, u želji da dokaže njegovu krivicu, stalno kretala u tkz. zoni sumraka između pravosuđa i politike, rastrgana željom da udovolji žrtvama i njihovom zahtjevu za pravdom ali i željom da objasni zašto je došlo do raspada Jugoslavije. Stoga je sada Karadžićeva optužnica bitno smanjena i sastoji se od 11 tačaka. Od najvećeg značaja je, kako piše Neue Zuercher Zeitung, da se protjerivanja Bošnjaka i Hrvata od strane srpskih formacija tokom 1992. ocjenjuju kao genocid. U optužnici se decidno kaže da etnička čišćenja u opštinama, na koje je srpsko vođstvo polagalo pravo, nisu bila rezultat već cilj rata. Tužba za genocid je u Republici Srpskoj naišla na velike kritike. Tamo se pribojavaju da bi u slučaju da se Karadžić osudi za genocid, dobili krila oni koji tvrde da je RS - utemeljena Dejtonskim sporazumom - proizvod genocida i etničkog čišćenja i da se treba ukinuti. Do sada su sudije samo masakr u Srebrenici priznali kao genocid. Karadžiću bi se tužba za genocid mogla lakše dokazati nego Miloševiću. Pred rat je držao huškačke govor i muslimanima prijetio progonom. Prijetnje je potom sproveo u djela", zaključuje Neue Zuercher Zeitung.

Plavšićeva - odglumljena griža savjesti

Biljana Plavšić, 79-godišnja profesorica biologije, željezna dama za koju se govorilo da je ratni zločinac sa ljudskim naličjem, jer je priznala zločine, 6 godina nakon presude puštena je na slobodu. Ali iza njene griže savjesti i priznanja krivice stajala je čista računica, piše Die Welt i dodaje da je to Biljana Plavšić obznanila u intervjuu sa novinarkom Margharetom Nordgren, objavljenom 25. januara 2009. u švedskom magazinu "Tidningen Vi". Tada je Plavšićeva, prenosi Die Welt, rekla: "Nisam napravila nikakve greške ali mi je moj advokat savjetovao da priznam krivicu za zločine protiv čovječnosti. Branio me je Krstan Simić, advokat iz Kanade. Tek sam kasnije saznala da je on stručnjak za privredno pravo. Željela sam da me brani moj suprug, advokat, ali on je dobio mrenu"...

Plavšićeva je u intervjuu dodala da joj je gore nego nacisti Albertu Speeru, koji je u zatvoru, ako ništa, imao svoj vrt. "Svo vrijeme mi se nametalo pitanje kako sam dospjela u taj zatvor, među prostitutke, ubice, narkomane, lopove i prevarante? Ja sam bila univerzitetski profesor, dekan Fakulteta, stipendista Fulbrajt-programa sa titulom doktora. Strašno sam degradirana. To je najgore što mi se moglo desiti. Moja kazna nije trajala 11 godina, nego mnogo duže. Nijedan od zatvorenika, koji su sa mnom bili u zatvoru, nije nikad pročitao knjigu. I pored toga, svi smo tretirani isto. Vaša zemlja (Švedska) ničim se ne može pohvaliti"..., prenosi berlinski Die Welt dijelove iz intervjua sa Biljanom Plavšić, objavljene prije skoro godinu dana u švedskom listu.

Autorica: Jasmina Rose

Odg. urednica: Marina Martinović