Rezignirani i bespomoćni

Četvorica 20-godišnjaka u pripitom stanju na stanici metroa u Nirnbergu traže jednu flašu piva koja im je očigledno nestala. Tamnoputi Erik iz Burkine Faso stoji blizu njih. "Hej, nigeru", dovikuju mu, optužujući ga da im je ukrao pivo. Erik prijeti da će pozvati policiju ako ga ne ostave na miru. Te riječi, izgleda, djeluju...

Ne govoriš njemački, nema pregleda

Ovakve stvari se u Njemačkoj ne dešavaju samo Afrikancima. Nuran Jigit iz Mreže za borbu protiv diskriminacije u Berlinu, zna i druge primjere: jedan neurolog je odbio da pregleda jednu stariju Turkinju jer ona ne zna njemački, iako je sa sobom povela kćerku koja sve može da joj prevede. Jedna Kolumbijka nije pozvana na razgovor u firmu na čiji se konkurs prijavila - zato što njen maternji jezik nije njemački. Jedna ljekarka, muslimanka sa maramom na glavi, nije mogla da se prijavi na konkurs jedne privatne ordinacije: nije htjela da skine maramu. Oni koji uspiju da se povežu sa Mrežom za borbu protiv diskriminacije, dobijaju podršku.

„Na rasističku diskriminaciju se gleda kao na fenomen svakodnevice, kao nešto normalno; to je pojava koju često prate osjećanja rezignacije i bespomoćnosti. Žrtve takve diskriminacije često kažu da 'tu ionako ništa ne može da se učini'... Naš zadatak je da takve ljude podstaknemo da promijene stav i da ih motivišemo da se brane", kaže Nurun Jigit.

Nuran Jigit, rođena u Turskoj, pedagog je i rukovodilac projekta pomenute Mreže savjetnika, advokata i psihologa koji pomažu žrtvama diskriminacije. Njima se za pomoć obrati oko 120 ljudi godišnje. Nuran Jigit smatra da grad Berlin, koji izdvaja novac za njihov rad, predstavlja pravi primjer za ostale. Jer, u drugim dijelovima Njemačke takve ponude - nema, baš kao ni odgovarajućih koncepata.

Najteže "ilegalcima"

Pritom je na trećoj Svjetskoj konferenciji protiv rasizma, održanoj 2001. u Durbanu, državama upućen zahtjev da razrade nacionalne akcione planove borbe protiv ove vrste povrede ljudskih prava. To u Njemačkoj nije baš optimalno izvedeno, kaže Petra Folmar-Oto iz Njemačkog instituta za ljudska prava u Berlinu.

„Taj nacionalni plan je slabo razrađen i sadrži prije svega mjere koje je Njemačka već sprovodila; osim toga, on je u vrlo maloj mjeri orijentisan na akciju i na budućnost."

U oblasti rada, u Njemačkoj je prije pet godina stupio na snagu Zakon o ravnopravnosti - prema smjernicama Evropske unije o borbi protiv diskriminacije na radnom mjestu. Ali, u drugim oblastima, stvari ne stoje tako dobro. Prilikom traženja stana, otvaranju bankovnog računa, ili ulaska u diskoteku, žrtvama diskriminacije mnogo teže pada da se brane, nego na radnom mjestu. A borba za sopstvena prava sudskim putem za mnoge je prekomplikovana i preskupa.

U najtežoj situaciji se nalaze stranci koji u zemljama Evropske unije borave ilegalno. Njihove mogućnosti učešća u društvenom životu su ionako male, što dovodi do sve većeg izopštavanja tih ljudi. To je jedan od paradoksa današnjice, jer se u firmama koje djeluju globalno sve više favorizuju baš - multikulturni timovi.

Autor: Ulrike Mast-Kiršning / Saša Bojić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić