Riječ predsjednika važnija od sporazuma

Bila je to neobična alijansa, koja je zbila svoje redove u Vašingtonu. Šefovi država i vlada 47 zemalja, među njima Kine i Brazila, Jordana i Malezije, Armenije i Ukrajine ujedinila je zajednička briga za sigurnost nuklearnog materijala i bojazan da on ne dospije u pogrešne ruke. Da je taj strah opravdan pokazuje činjenica da danas u svijetu postoje zalihe od hiljadu i po tona visoko obogaćenog uranijuma i 600 tona plutonijuma. To je dovoljno materijala za proizvodnju hiljada i hiljada nuklearnih bombi – prema nekim procjenama čak sto hiljada. Da li je ta opasnost otklonjena samitom u Vašingtonu? Svakako da nije – izjavom o namjerama koja je usvojena na skupu niti je uklonjen, niti zaštićen od zloupotreba ni gram radioaktivnog materijala. Ipak, veliki je uspjeh već to što su državnici iz 47 zemalja raspravljali o toj temi i razmijenili iskustva.

Politika ostvarljivih ciljeva

Šta je alternativa? Ništa ni ne pokušati jer nema izgleda da se zaključi obavezujući međunarodni sporazum? Barak Obama još jednom je pokazao da je pragmatičan političar koji se orijentiše na ono što može da se ostvari. Za napor koji je uložio uslijedila je i nagrada – Ukrajina, Kanada i Meksiko odreći će se visoko obogaćenog uranijuma, Moskva i Vašington su potvrdili da će plutonijum iskoristiti za proizvodnju energije. Ako Rusi i Amerikanci sastanak posvećen nuklearnoj sigurnosti ocjenjuju kao pozitivan, a završni dokument bez primjedbi potpišu i Kinezi, onda je to već uspjeh.

Dobro je što se insistira i na jačanju sadašnjih međunarodnih organizacija i sporazuma. Indija, Pakistan i Izrael nisu potpisali sporazum o neširenju nuklearnog oružja i konferencija o ovom ugovoru u maju neće proteći tako harmonično kao sastanak u Vašingtonu. Konačno, potrebni su obavezujući standardi rukovanja nuklearnim materijalom. Zašto, jasno je već iz nedavnog slučaja u SAD-u, gdje je jedan bombarder preletio cijelu Ameriku sa nuklearnim krstarećim raketama koje su greškom bile zakačene ispod njegovih krila. Amerikanci su imali dobar razlog da ne pokazuju prstom samo na druge. Onaj ko smatra da je nedovoljno što je sporazum iz Vašingtona o nuklearnoj sigurnosti sklopljen na dobrovoljnoj bazi i da nije u redu što niko ne nadzire njegovu provedbu, upućen je na Sporazum o neširenju atomskog oružja, od kojeg tu nema puno koristi. Ponekad je međutim riječ predsjednika važnija od sporazuma. Besebno kada se, kao u ovom slučaju, radi o realnoj opasnosti, od koje je moguća samo zajednička zaštita.

Autor: Christine Bergmann/N. Briski/J.Rose

Odg. urednik: Svetozar Savić