Rimska drama šteti i Italiji i EU

Mariju Dragiju se jedno ne može prebaciti. Nije bio ništa lošiji od ostalih italijanskih premijera prije njega, kada je u pitanju dužina njegovog mandata. Dragijeva 18-mjesečna vladavina je čak duža od prosijeka svih 67 italijanskih vlada poslije Drugog svjetskog rata. Italija je navikla na krize vlada i stalne promjene.

Gledano spolja, to ne čini državu stabilnom, ali je čini politički zabavnom. U zemlji, italijanski glasači uživaju u spektaklu sa mješavinom fascinacije i odbijanja. Kao i mnoge prije njegove, i ova ostavka je imala nešto od tv-sapunice: dramu, zavist, ogorčenost, ljubomoru.

Bilo je svega pomalo, ali stvarnog političkog razloga nije bilo. Radilo se o profilnoj neurozi ljevičarskog populiste Đuzepea Kontea, koji je sabotirao veliku koaliciju „nacionalnog jedinstva”. Sada desničarski populisti vide priliku da na mogućim novim izborima po prvi put kao šeficu vlade imenuju desničarsku ekstremistkinju - Đorđu Meloni.

Sa svojom „Braćom Italije” ona, sudeći po anketama, prilično prednjači. Još uvijek je upitno da li bi mogla da formira desničarsku koaliciju sa Silvijom Berluskonijem (Forca Italija) i Mateom Salvinijem (Lega) i formira stabilniju vladu od svojih brojnih prethodnika. Možda će i dvije socijaldemokratske stranke u predizbornoj kampanji uspjeti da formiraju ljevičarsku većinu.

Nestranački Mario Dragi, koji je poslije sloma ljevičarskih populističkih vlada predvođenih antipartijskim „Pokretom 5 zvjezdica", postavljen na čelo tehnokratske vlade nacionalnog jedinstva, zapravo je sve uradio kako treba. Izveo je Italiju iz korona krize, obezbijedio visoko zaduženoj zemlji neviđeno visoke grantove i kredite EU za obnovu. On je Italiji dao veću težinu u EU od njenih evroskeptičkih prethodnika. Kao bivši predsjednik Evropske centralne banke, razumio se u ekonomiju, ali nije mogao da spriječi dramatičan porast inflacije.

Jaka Italija bi bila bolja

Činjenica da vidno iscrpljeni Dragi sada odlazi je loša za Italiju, ali i za Evropsku uniju. U nadolazećoj recesiji, u energetskoj krizi, u užasnom sukobu sa Rusijom zbog njenog podlog rata protiv Ukrajine, potrebna je snažna, praktična Italija. Zemlju koja će se sada opet mjesecima gubiti u unutrašnjoolitičkim sitničavim sukobima i svom kompleksnom, potpuno rascjepkanom stranačkom sistemu, čime slabi EU.

Ako se zaustave reforme, koje je Dragi nakon decenija konačno ponovo pokrenuo, to može biti samo loše za italijansku privredu i društvo. Tržišta već reaguju padom cijena akcija, pritiscima na već posrnule italijanske banke i rastućim kamatama na državne obveznice. Sljedećoj vladi, posebno ako bude vođena od strane desničarskih populista koji imaju razumijevanja za Rusiju, biće teško da vodi izuzetno zaduženu Italiju kroz predstojeća olujna vremena. Ali ako Italija bankrotira, zajednička valuta, evro, biće pod pritiskom i Evropska unija će posustati. Italija je prevelika i previše važna da bi propala.

Na početku svog mandata, Mario Dragi je bio slavljen kao posljednja prilika da se posrnula Italija digne na noge. Da li je šansa prokockana? Redovni izbori bi ionako trebalo da budu početkom sljedeće godine. Najkasnije do tada, nestranački tehnokrata Mario Dragi bi morao da se povuče. Tako je drama na političkom planu počela nekih šest mjeseci ranije, doduše usred višestrukih kriza inflacije i posljedica rata.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu